Bosanska deklaracija 4. dio

NOVI POSREDNICI, NOVE KONFERENCIE - STARI PLAN

Lisabonski pregovori - Izetbegovicevi promasaji u odnosu na srbijanskog egresora

Kada je Vanceovim planom tadasnja JNA iz Slovenije i Hrvatske prebacena u SRBiH, jasno, bila su dva osnovna pristupa buducnosti drzave. Prvi je americki, zasnovan na suverenitetu i ultimativnom zahtjevu Predsjednika Busha prema JNA da se povuce iz BiH u roku od 15 dana. Drugi pristup je bio etnicka podjela zasnovan na "konferenciji" o BiH i "Lisabonskim" kantonima. Izetbegovic je americki prijedlog odbacio tvrdeci u Skoplju, pocetkom 1992., da "JNA nije agresor". Isto tako odustao je od suvereniteta RBiH pristajuci na "konferenciju o BiH" u Lisabonu. Lord Carrington i Cutilero su "prisilili" Izetbegovica da potpise podjelu BiH na "kantone" dok je jedina organizirana sila u BiH bila JNA. Izetbegovic je tu strategiju pratio pregovorima sa Karadzicem o podjeli svakog pojedinog grada i pretvorivsi gradjanski parlament u koalicioni, simulirao nemoc pred srpskim nacionalistima. Na objasnjenje da su muslimani Bosnjaci uz puteve i rijeke mrezasto rasporedjeni u dolinama i gradovima te da ce Srbi sa planina vojskom umjesto katastrom traziti ono sto nije njihovo, on je rekao da granice moraju postojati: "Daj im sto je njihovo, i neka ih vrag nosi".

Mozda zato sto svijet gleda vlastitim ocima, a mozda zbog obicne nenacitanosti, Izetbegovic je potpuno potcijenio srpski nacionalni program star dvjesto godina.

U namjeri da objedine svoje pasnjake, potpis kantona u Lisabonu JNA i SDS iskoristili su tako sto su izvrsili 90% -tni genocid izmedju, a ne u kantonima koji su im pripali na osnovi popisa strukture stanovnistva 1991. Ta cinjenica potpuno neutralizira primjedbu da nebi bilo genocida da Parlamenat nije odbio Lisabonski plan.

Londonska konferencija - otkriven je genocid, ali i pregovaracki stol

Nakon referenduma na kojem su gradjani BiH sa 64% glasali za cjelovitu i suverenu RBiH i pored zabrane izlaska na referendum u opcinama sto ih je drzao Karadjicev SDS, pocela je agresija i genocid nad Bosnjacima i Hrvatima, kada je za samo dva mjeseca ubijeno 60.000 ljudi, otvoreno 100 logora sa oko 150.000 logorasa sa takvom stopom egzekucija da je do augusta broj mrtvih porastao na 130.000. Obrazovani i utjecajni ljudi ubijani su na licu mjesta kao i clanovi mjesovitih brakova. Oko 30.000 djevojakai i djevojcica je silovano i polovina pobijena. Lesevi su bacani u velike rijeke, industrijske jame, rudnike i taj posao obavljali su logorasi koji su na kraju posla takodjer ubijani.

Najvise su stradali krajevi u kojima je na vlasti bila stranka Alije Izetbegovica cije su odbrambene pripreme bile lokalnog (avlijskog) karaktera ili ih uopste nije bilo, a prema uputstvu sa vrha da se pregovorima podijele cak i ulice i kvartovi pod pretpostavkom da ce "Srbi" biti zadovoljni. Bosna je odbranjena u Tuzli, Zenici, Srajevu - tamo gdje su na vlasti ostale "stare strukture" ili barem dio njih - zatim u Mostaru i Posavini, gdje se objedinio bosnjacki ljudki faktor sa hrvatskim materijalnim, te u Bihacu, gdje su se izbjeglice iz Krajine grcevito borile. U Tuzli, Sarajevu i Zenici razoruzani su korpusi JNA i stvorene Oruzane snage RBiH, koje su prihvatile i HVO u okviru borbe Hrvata i Bosnjaka protiv zajednickog neprijatelja.

Pred Evropljane se postavio visestuk problem: neocekivana i nejasna svirepost velikosrpske ideje i problemi u vezi s tim sa vlastitom javnoscu, a s druge strane problem je bilo neocekivano pojavljivanje Armije BiH, koja u konceptu podjele BiH nije trebala da se pojavi narocito ne u nekom drzavotvornom obliku koji zaustavlja ocekivanu brzu i efikasnu srpsku hegemoniju. Pred problemom nezaobilazne osude genocida, zahtijeva da se Srbija zastiti od sile medjunarodnih konvencija o agresiji, i insistiranj a da je srpska hegemonija ipak najbolje rjesenje, Evropa izvlaci predmet RBiH iz medjunarodnopravnog prostora na humanitarni, i dogovorni. Sazvana je Londonska konferencija ljeta 1992, sa svim atributima priznanja suvereniteta osim u jednoj "sitnici": granice se ne mogu mijenjati silom, ALI MOGU DOGOVOROM. Problem kako zrtvu izvuci za pregovaracki stol sa agresorom - ratnim zlocincima, rijesen je tako sto je konferenciji data planeterna dimenzija sa prisustvom i islamskih zemalja. Ko malo zna znacaj rijeci novi svjetski poredak, mora da zna da je Srbija politicki pobijedila samim time sto je otisla na konferenciju {dogovor) , a ne na sud i da je to osnovni cilj konferencije, a sve drugo ce vec biti lako rijeseno na drugim konferencijama. Samo jedan covjek je tada imao moralno i formalno pravo to odbiti - Alija Izetbegovic. Medjutim, on je rekao: "Pregovartati se mora".

Zenevske konferencija- provincije kao teritorijalni mamac za Hrvatsku

Londonska konferencija jasno je prihvatila cetnike za pregovaracku stranu te su cetnici dobili priliku da propustaju ili nepropustaju konvoje ili da u nepisanom sporazumu sa ICRC vode logorase na gubilista na planini Vlasic. Jedan problem se ipak pojavio: JNA nije uspjela uspostaviti teritorijalnu vezu sa Banjaluckom regijom a kamoli otvoriti jos dva koridora i zauzeti makar jos jedan industriski ili saobracajni cvor. Armija BiH u isto vrijeme procjenjuje da ce u normalnim uvjetima dobiti rat. Cijelo Podrinje je oslobodjeno i komadant Naser Oric iz Srebrenice javlja da je uz Drinu pobijeno onoliko cetnika koliko su oni civila pobili. Oko Pala je potpuno zatvoren obruc dolinom Drine a vojnici Gorazda durbinima gledaju hangare na Palama. Prva mostarska brigada oslobadja istocnu obalu Mostara, oslobadja se i Rogoj i Trnovo ! U augustu 1992. Britanski institut za strateska istrazivanja priznaje da Srbi gube rat, u isto vrijeme dok britanski i francuski politicari ubjedjuju javnost da je sa Bosnom svrseno.

Ono sto je bitno je saznanje Britanaca i Francuza da ce "Srbi" stvarno izgubiti rat ukoliko se Bosnjaci ne blokiraju i sa hrvatske strane. Na tome je izgradjena platforma prve Zenevske konferencije, u jesen 1992, a i kasnijih zenevskih konferencija.

Vance/Owenov plan bukvalno gura Hrvate u rat na strani Srba tako sto hrvatskom stanovnistvu koje je u BiH zastupleno 17% jednostavno poklanja 35% teritorije kroz V/O provincije 8, 10 i 3. Da stvar bude gora, iz RBiH je do tada vec nestalo 150.000 Hrvata iz Posavine i oko 130.000 iz Banjalucke regije, a srednja Bosna i Hercegovina opstoji zahvaljujuci 40% Bosnjaka muslimana u HVO po principu - Bosnjaci u prvim linijama, a Hrvati na izgradnji civilne vlasti. Za to su dobili sve papire od Izetbegovica. Za uzvrat, hrvatska je zvanicna politika u medijima sistemski skrivala ucesce Bosnjaka u HVO u funkciji politicke krilatice: "Hrvati su odbranili svoj nacionalni prostor". Ta parola, zajedno sa neprekidnim napominjanjem da je Hrvatska primila BiH izbjeglice, posluzila je Tudjmanu kao izvor hrvatskog legitimiteta na nove "povijesne" "hrvatske teritorije" u BiH.

Predsjedniku su sredinom 1992. prezentirani izvjestaji i upozorenja da u hrvatskim medijima Bosnjaci i Oruzane snage BiH ne postoje, te da Mostar, Gradacac, Brcko pa i Tuzlu za HTV brane iskljucivo Hrvati. Isto tako prezentirani su mu radio izvjestaji koji jasno govore o namjernoj (HDZ) izdaji Posavine i upozoreno na cinjenicu da u spisku mrtvih u posavskoj 108. brigadi HVO ima, za period maj-juni, 113 poginulih, od kojih samo 11 nisu muslimani, te da su ti podaci vrhunska drzavna tajna Hrvatske i cuvaju se u stozeru u Zagrebu, a ne u "Herceg- Bosni". Na sve to predsjednik je slabo reagirao i to tek nakon godinu dana, kada je Boban vec odlucio da umjesto dotadasnjeg varanja i oporezivanja Armije BiH (90%) predje na plan potpunog unistenja A BiH i Bosnjaka u provincijama koje je dobio V/O planom. Taj plan previdja da oko 17% Hrvata dobiva ponudu da 35% BiH napravi "povijesnom hrvatskom zemljom". To je bilo moguce postici samo ukljucenjem i Hrvata u rat protiv Bosnjaka gdje bi uz srpski pritisak sa sjevera Bosnjaci morali klonuti. Iako je zamka bila ocigledna, iako je cijeli pregovaracki tim donio odluku o neucestvovanju na konferenciji, iako je prva tacka dnevnog reda bila podjela Sarajeva i iako je u delegaciji dogovoreno da se plan odbije A. Izetbegovic je na iznenadjenje svih na konferenciji za stampu nakon prve sjednice rekao "mi plan u osnovi prihvatamo". Silajdjic se zaprepasten okrenuo prema ostalim clanovima tima, ali vjerovjatno i danas ne shvata da se ne radi o nikakvoj "slucajnoj gresci". Osim sto je ta "greska" oznacila pocetak otvorenog grabljenja "hrvatskih prostora u BiH" od strane Bobana i smrt na spavanju oko 24 000 Bosnjaka u Herceg Bosni, svi dalji planovi su , kako je jednom rekao Owen: "preuzeli tada dostignuti nivo podjele Bosne". To sto je Boban izgubio rat zahvaljujuci "neposlusnim " komandantima Armije BiH na terenu, placeno je politicki kasnijim "Washingtonskim sporazumom", koji spasava obraz Tudjmanu a ilegalni i pravno nerjesivi problem otcjepljenja Srba od RBiH pretvara u dobrovoljno i "legalno" otcjepljenje "muslimansko-hrvatske federacije" od RBiH. Iako taj posao nije zavrsen zahvaljujuci ogromnim naporima Silajdica, Zubaka u maju 1994, i nekih politicara iz Hrvatske i promjena u samom Tudjmanovom stavu upravo je Izetbegovic preuzeo skiptar ostataka suvereniteta Bosne i Hercegovine kao predsjednik Republike. Osim sto nije poduzeo nista da se ostatak BiH definira kao okupiran u ustavu "Federacije", Izetbegovic je preuzeo ulogu odlucitelja do kada ce RBiH postojati u integralnom obliku.

Evropski plan UNIJE i Kinkel-Jipeov prijedlog

Wasingtonski sporazum dvodjelne podjele BiH kalemi se na evropski plan trodjelne podjele koji je iradjen na osnovi "hrvatsko-muslimanskog" sukoba koji je opet posljedica zenevskog sporazuma. Taj evropski plan je poznat pod imenom UNIJA iz jeseni 1993 sve do prve polivine 1994.

Klaus Kinkel, za razliku od Gensera nema nikakvih dilema u pogledu prodaje RBiH ruskom politickom trzistu i jedinstvu EZ. Kada se nakon godinu dana politka Britanije i Francuske srozala na saucesnistvo u genocidu nad Bosnjacima i do takve optuznice u Hagu, Kinkel istupa kao novi lik u igri izmjene posrednika. Ta uloga je bila rezervirana za Engleske lordove koji su se smjenjivali nakon sto bi bili izlizani i ustupali mjesto drugom lordu.

Plan trodjelne podjele RBiH je tada u jesen 1993 snazno podrzan od strane A Izetbegovica izjavom "Nije ovo 1939 i nece se Bosna dijeliti na dva dijela". Neizreceni nastavak recenice bio bi - sada sam ja tu i djelit ce se na tri dijela. Naime u politickom, vojnom drustvenom i teoretskom dijelu vrsene su ogromne promjene u pravcu definiranja "male Bosne". Bosnjacka ideja i ime pokusano je biti iskoristeno za zaobilazno stvaranje i treceg nacionalnog - ovaj put muslimanskog parlamenta (bosnjackog sabora) i za ukidanje onog ustavnog i drzavotvornog. Dok je na glasanje o UNIJI mnogim delegatima pristup bio nemoguc Izetbegovicevi ljudi su uskakali na njihova mjesta. Medjutim koliko je jak duh Bosne potvrdilo se i u tome sto su sami protagonisti na celu sa knjizevnikom Alijom Isakovicem i muslimanski intelektualci reagovali tezom " ovo (tj. Bosnjacki sabor) je samo kulturna ustanova" tj. odbili su da budu izmanipulirani kao politicki surogat legalnim drzavnim institucijama RBiH. Tako su u vazduh otisli i mnogi drugi projekti "male muslimanske Bosne". Te projekte najbolje karakterizira jedan kasniji intervju Izetbegovicevog (privatnog) ministra kulture Enesa Karica koji je u radio interview-u pocetkom 1994 tvrdio da ce temeljne institucije ekonomije male Bosne biti zasnovane na instituciji Vakufa, a temeljne institucije kulture i nauke na Orijentalnom institutu, instituciji merhameta itd ,itd.

Nakon propasti UNIJE u BiH Parlamentu, novi "Lord" Kinkel uz Juppe-ovu asistenciju premostava volju Parlamenta BiH i ispostavlja "novi" prijedlog koji nije nista drugo nego prvi otvoreni istup Evrope da se kod Bosanaca insistira na uniji. Avaj, posteni svij et misli da kod Izetbegovica na tome treba insistirati. Problem je samo kako Aliju izvuci iz Sarajeva nakon sto je u RBiH podobro uzdrman propascu ideje o "muslimanskom" parlamentu, i vracanjem ustavnih i legalnih Kljujica, Komsica i Durakovica. Izetbegovic je ipak iskamcio da se suti o tome da je njegov predsjednicki mandat zavrsen, a novi posrednici ga ucvrscuju na vlasti pozivom na novu konferenciju na osnovi Kinkel-Juppe prijedloga. Ponovo obmana, ponovo izlazak i ponovo nastavak tamo gdje je prethodna propala konferencija stala. Ovaj put izgovor je humanitarna situacija iako Amerikanci daju signal Izetbegovicu da to ne treba "da ga sputava" u pregovorima i neposredno odobravaju pomoc od 150 miliona dolara. Pomoc od 10 miliona maraka odobravaju i Nijemci, ali nakon konferencije koja je Bosnjake jasno strpala u "humanitarnu" zonu usred RBiH.

Sigurnosne zone

Saznanje da je Armija BiH povezala resurse vlastite proizvodnje oruzja i municije te da ce ti resursi biti jos povezaniji ukoliko se muslimanima dozvoli bilo kakva integralna teritorija, prouzrokuje da sam Lord Owen naglo napusti odbranu propalog vlastitog Plana o provincijama i integralnom dijelu teritoriji u BiH za Bosnjake vec u proljece 1993. Nastavak rata, ali sa nekaznjenim ucescem Srbije i Hrvatske, imaju za cilj presijecanje integralnog teritorija. Paralelno sa akcijama nekontrolirane invazije iz Srbije, komandant UNPROFOR-a Morillon ispostavlja koncept prstenova oko niza bosanskih gradova i naziva ih "sigurnosnim zonama". Alija Izetbegovic je tu ideju podrzao do mjere da se i samim Amerikancima suprotstavio u njihovoj tvrdnji da sigurnosni rezervati nisu za ljude.

Morillon i Izetbegovic sa uvodjenjem sigurnosnih zona zaustavljaju do tada najvecu buru svjetske javnosti u korist RBiH i izvlace svjetsku politiku iz corsokaka koji se zavao "Bombardiranje srpskih linija snabdijevanja iz pravca Srbije". S druge strane, cetnicki je general Mladic to iskoristio da nedostatak ljudstva na razudjenom BiH ratistu kompenzira pomjeranjem ista tri korpusa od sela do sela cim jedno selo bude pretvoreno u sigurnosnu zonu, tj. prema Morijonovom planu, cim bude razoruzano. "UN Sigurnosne zone" su omogucile Mladicu da ogromne snage dovuce i do Igmana i tako zatvori celicni obruc oko Sarajeva. A.I. je protestirao prekidom tadasnje zenevske sesije tako sto je ostao sjedjeti u hotelu par dana, ali i tada njegovi "eksperti" nisu prekidali kilometar po kilometar dijeliti Bosnu (izjava Zolic M., clana exp. tima).

Plan Kontakt grupe i Americka inicijativa

Svi planovi za rjesenje krize u RBiH imaju cetiri osnovna dijela:

1. Osnovna (ustavna) nacela podjele; 2. Vojni sporazum; 3. Mape buducih drzava ( ili konstitutivnih jedinica cije dalje odcjepljenje bi bilo legalno kao sto je i odcjepljenje RBiH bilo legalno 1992) ; 4. Prelazna rjesenja - rokovi, mandati itd.

Lisabonski u martu 1992, zenevski u martu 1993 (New York verzija), te plan UNIJE u Zenevi u ljeto 1993 Izetbegovic je potpisao, a prvi dio planova koji je jedini bitan (osnovna, ustavna nacela podjele) verbalno prihvatao cak i prvi dan konferencija. Narod koji zivi od nade ostavljao je da misli da to nista ne vrijedi jer ostale (relativno nebitne dijelove) diskutira ili "brani kao lav").

Cijela medjunarodna politika poznata kao "nemoc i licemjerje svijeta prema Bosni" zasnival se upravo na Izetbegovicevoj bezuslovnoj suglasnosti na svim ponudjenim "osnovnim nacelima" podjele RBiH. Ova cinjenica tretira se u visokoj diplomaciji pod diskrecijom, a sam Izetbegovic kao dragocjen adut cuva se od izjava koje bi ga mogle dovesti u pitanje kao buduceg pregovaraca. Medjutim kada su izlozeni da brane svoj moralni integritet , obicno u vrijeme sarajevskih masakra i podizanja temperature oko zahtjeva za skidanje embarga, ipak procuri poneka izjava u stilu " Muslimansko vodstvo je takodjer suglasno sa podjelom te zemlje, i dizanje embarga ili vazdusni udari samo bi vodili eskalaciji sukoba". Ovo je u Februaru 1994 nakon "Markala" izjavio Lord Owen pritjesnjen pitanjima CNN TV voditelja Frank Sesnoa. U vrijeme bihacke krize u januaru 1995 , Warren Christopher je prikovao za sjediste kongresmene Dole-a i Liberman-a izjavom da njihovo zalaganje pati od neinformiranosti jer "vlada Bosne (misleci na Izebegovicev govor u Kongresu kojim je ponudio odlaganje skidanja embarga na sest mjeseci) tjesno suradjuje na podjeli te zemlje." Ova diskrecija prestaje ovih dana, ljeta 1995, kada je na sceni plan kontakt grupe sa atributima "mirovnog plana" i americke inicijative izvedene iz istoga. I prostim okom da se primjetiti da u ovim projektima nista nije rjeseno osim upravo "suglasnosti svih strana u sukobu na principu podjele 51-49% kako je to u TV emisiji ABC "This week" 03. Sept.1995 konstatovao novi americki pregovarac Richard Holbroock. Da bi se suprotstavio argumentima Senatora Liberman-a da je nakon NATO udara, dizanje embarga Armiji BiH ipak jedino rjesenje Holbroock brani politiku Administracije izjavom da je "upravo jucer ( 2. Sept. 1995) bosanski ministar Muhamad Sacirbey na sastanku u Briselu satima, zajedno sa njegovim timom dijelio Sarajevo KVART PO KVART. Izetbegovicev suradnik u planu konacne podjele RBiH jeste Nedzib Sacirbey, koji je svoga nesposobnog sina postavio na najodgovornije mjesto Ambasadora u UN.

Treba se podsjetiti da je sve navedene planove koje je Izetbegovic potpisao na nivou ustavnih principa podjele, Parlament BiH odbacio. Plan kontakt grupe Parlament BiH je prihvatio uslovno nakon insistiranja Izetbegovica i objasnjenja da isti "treba prihvatiti samo zato jer ce ga Srbi odbiti". Tako se i desilo. Srbi su plan odbili ali ne i Izetbegovic i situacija je eskalirala do Intervencije Zapada prema Srbima da prihvate pola Bosne koje im Izetbegovic nudi. Sve izgleda jos i gore kada se analizira sta su Srbi ustvari odbili i na cemu se zasnivaju dimne bombe NATO pritiska na Srbe. Stvarno se radi o pritisku na one u RBiH koji su protiv podjele RBiH kako je to tacno zakljucio Jonatan Elay, direktor Kraljevskog Britanskog instituta za strateske studije, u intervju neposredno nakon udara NATO 30. Aug. 1995. Covjek koji je u jesen 1992 zakljucio da Srbija neminovno gubi ovaj rat ako se nesto izuzetno ne desi, ispravno danas prepoznaje da udar NATO-a, iako vojni pritisak na Srbe, u stvari predstavlja politicki pritisak na Bosansku vladu jer je ona, a ne medjunarodno pravno proglaseni zlocinac i evidentni gubitnik rata Karadzic pa i Milosevic, ta koja moze nesto dati. To je svakako zahtjev da se na jedino mogucan, tj dobrovoljan nacin RBiH odrekne suvereniteta na 49% teritorije. Popravka ovome stavu moze biti jedino u tome sto je pritisak usmjeren na narod Bosne, vojsku i Vladu a ne na Sacirbey-a koji u Briselu crta nove linije podjele Sarajeva ili Izetbegovica koji zadnjih pola godine moli medjunarodnu zajednicu da "izvrsi pritisak na Srbe da prihvate plan podjele" za koji je Izetbegovic rekao svom Parlamentu da ga terba prihvatiti "samo zato jer ce ga Srbi odbiti". Osim toga NATO udar na srbe je kontra-inicijativa dizanju embarga u americkom Kongresu i senatu cega se u stvari i Milosevicevi i Karadzicevi Srbi jedino i boje !

U izetbegovicevoj strategiji natjeravanja cetnika da prihvate "samo" pola Bosne najvazniji su momenti:

1. Od oko pet primjedbi koje su na plan imali cetnici Izetbegovic je u prvoj polovini 1995 sam rijesio one kljucne: - da plan razgranicenja ne bude ultimatum nego osnova za dalje razgovore.

2.- Karadzicev zahtjev za "ciscenjem" sigurnosnih zona Izetbegovic ratificira masakre u Srebrenici i Zepi izjavom "Gorazde (samo) cemo braniti petnest godina ako treba". Osim sto je za njega Srpsko sve u RBiH sto oni uspiju okupirati, Izetbegovic u jednom trenutku izjavljuje: "Bez obzira sto Srbi ne pristaju, mi pristajemo na plan". Naime, srpskim nepristajanjem automatski bi se stvar mogla vratiti na legalni Ustav cijelovite RBiH sto Izetbegovic nikada nije ni pomenuo ni pozelio. Naprotiv on ubrzava svoj projekt vjecnog gasenja vizija Bosnjaka o povratku na pola teritorije RBiH.

3.- Da se Sarajevo otvori za diskusiju o podjeli grada.

4.- Da se Cetnicima da mogucnost odcjepljenja od RBiH. Treba se sjetiti da je taj momenat postojao u planu UNIJA koji su Sarajlije i istocni Bosanci zestoko kritikovali, a Armija i Parlament pa i SDA odbili. To Izetbegovicu nije smetalo da metodom "male nesmotrenosti" referendum Srba nakon dvije godine i Karadzicevu ideju o "dva paralelna Sarajeva" sam on, bez pritiska svijeta ubaci u plan Kontakt Grupe. U medjuvremenu su izmjenjene tri rotacije u vojsci i drugim znacajnim mjestima u drzavi tako da Izetbegovic pretpostavlja da se protivnici podjele Bosne nece moci lahko ponovo mobilizirati.

5.- Da se prekid vatre pretvori u trajni prekid rata, sto znaci odustajanje Armije BiH od prava i vizije oslobodjenja RBiH. Upravo to Izetbegovic Izjavljuje ovih dana nakon "udara" NATO na cetnike, a prilikom posjete Ankari 03.Sept.95.

Nakon ovolikog iskoraka prema Karadzicevim zahtjevima da pristane na plan Kontakt grupe, napad na Srebrenicu i Zepu bio je pitanje samo vremena. Medjunarodna zajednica je to samo pratila i prilagodjavala se, a nakon Srebrenice i Zepe snazno krenula u simulaciju nemoci da bi sumnje i strpnje Bosanaca udaljili sto dalje od kljucnog aduta podjele BiH - Alije Izetbegovica. Sumje i strepnje cure kroz informativnu blokadu Sarajevskih institucija drzave i odlucnost NATO vazdusnih udara na srpske polozaje samo je mjera saznanja i straha da ce u stvari Bosanci biti ti koji ce odbiti Plan i u srednjorocnom roku svesti "plan mira zasnovan na srpskoj hegemoniji" na prostor uze Srbije.

[kraj cetvrtog dijela]

[peti dio]