BOSANSKI KONGRES

Bosanski Kongres na Radiju Slobodna Evropa

 UVOD

1. oktobra 1999. na Radiju slobodna Evropa intervjuisana su cetiri 
clana Bosanskog kongresa. Bosanski kongres je veoma zahvalan Radiju 
Slobodna Evropa sto nam je pruzio priliku da posvjedocimo da 
Izetbegovic, Silajdjic, Ganic, Sacirbegovic nikada nisu bili protivni 
projektu podjele Bosne i Hercegivine, nego naprotiv, kljucni izvodjaci
tog projekta.  

Medjutim, ima jedna stvar sa kojom se ne mozemo sloziti. Naime, 
reporter Slobodne Evrope u Uvodu emisije izmedju ostalog kaze: 

"Njihova (Bos. kongresa) svjedocenja vjerovatno nece dovesti do 
podizanja haaske optuznice protiv Izetbegovica, ali -paradoksalno - 
mogu pomoci onima koji tvrde da je u BiH bio gradjanski rat, a ne gola
agresija."

Ovaj zakljucak je potpuno pogresan. U to cemo se uvjeriti ako se 
sjetimo da je npr. Njemacka morala placati reparacije zbog agresije na
Jugoslaviju, mada je imala svoje saradnike, ustase, cetnike, 
Rupnikovce, Ljoticevce itd. i mada su upravo oni nanijeli najvise zla 
stanovnistvu Jugoslavije u drugom svjetskom ratu. I u ostalim 
okupiranim zemljama Evrope su Nijemci imali svoju petu kolonu, ali ih 
to nije spasilo od placanja ratnih reparacija zrtvama fesisticke 
agresije. Po istim pravnim principima, bez obzira sto su agresori na 
BiH imali svoje saradnike u BiH, ukljucijuci i samoga Izetbegovica, 
rat u BiH je bio agresija, a ne gradjanski rat, jer su do sada takve 
ocjene donesene i u UN (rezolucije 752. i 757. Savjeta bezbjednosti 
UN) i na Medjunarodnom sudu pravde u dva rocista u vezi BiH Tuzbe 
protiv okrnjene Jugoslavije za genocid. Cak je i Tribunal za ratne 
zlocince u Haagu tokom procesa Tadicu presudio da je u BiH bila 
agresija, a ne gradjanski rat. 
 
Slijedi kompletan Intervju Radija Slobodne Evrope, ukljucujuci i 
sporni uvod.

Nazalost, najznacajnije svjedocenje je na samom kraju texta, pa ako se
nekome dogodi da mu text bude odsjecen, neka nam se javi, pa cemo mu 
poslati i kraj. Osim toga, text ce se uskoro naci na nasoj web 
stranici.

Bosanski kongres
________________________________________________________

 INTERVIEW

 01. Oktobar 1999.
            Moderator: Mensur CAMO

 Celnici organizacije "Bosanski kongres" svjedoce za Haasku hroniku" o
tome da je i Alija Izetbegovic sudjelovao u beogradsko-zagrebackom 
planu za podjelu Bosne. Iako Izetbegovic nije, a tesko je vjerovati da
ce i biti, predmet istrazivanja Haaskog tribunala, tema o kojoj 
govore ljudi iz "Bosanskog kongresa" - jeste. Njihova svjedocenja 
vjerovatno nece dovesti do podizanja haaske optuznice protiv 
Izetbegovica, ali -paradoksalno - mogu pomoci onima koji tvrde da je u
BiH bio gradjanski rat, a ne gola agresija. 

Sta je "Bosanski kongres", govori nekadasnji drugi covjek SDA iz Tuzle
i jedan od celnika Patriotske lige, a danas univerzitetski profesor u 
Massachusettsu, Muhamed Borogovac. 

 MUHAMED BOROGOVAC: "Bosanski kongres" je organizacija gradjana koji 
se bore za Bosnu i Hercegovinu onakvu kakva je definirana u njenom 
posljednjem legalnom ustavu donesenom 1974. godine, sa demokratskim 
amandmanima 1990. godine, i onakvu kakva je izglasana od naroda na 
referendumu o nezavisnosti, 1. marta   1992. Po tom ustavu Bosnjaci su
imali pravo zivjeti na cijelom teritoriju BiH. To im je pravo oduzeto 
posljednjih desetak godina zahvaljujuci raznim Izetbegovicevim 
potpisima, ukljucujuci i Daytonski. "Bosanski kongres" ne priznaje 
niti Republiku Srpsku, niti Herceg-Bosnu, niti ostale tvorevine 
Daytonskog sporazuma. Kada se postavlja pitanje legaliteta "Bosanskog 
kongresa", mi nas legalitet crpimo iz Ustava Republike Bosne i 
Hercegovine, jer po tom ustavu niko nema pravo potpisati kapitulaciju 
i svaki gradjanin je duzan boriti se za RBiH. Trenutno se na nasoj 
mailing listi nalazi 5.000 Bosanaca. 

RFE: Vahid Sendijarevic, danas univerzitetski profesor i ugledan 
naucnik u saveznoj americkoj drzavi Illinois, svjedoci o svojim 
kontaktima sa bliskim Izetbegovicevim saradnikom, Nedzibom 
Sacirbegovicem: 

 VAHID SENDIJAREVIC: Mene je rat u Bosni zatekao u SAD. U Ameriku sam 
dosao sa familijom iz profesionalnih razloga jos 1988. godine. Moram 
odmah reci da je u Americi bilo vrlo malo Bosnjaka 1992. godine. Na 
primjer, u drzavi Michigan bilo je ukupno sedam familija, ukljucujuci 
i moju, a danas samo u drzavi Michigan zivi 20.000 Bosnjaka sa 
statusom izbjeglice, sto najbolje oslikava sta nam je donio Daytonski 
mir. Vise Bosnjaka danas zivi u Michiganu nego na ukupnoj teritoriji 
Republike Srpske.  Odmah na pocetku rata Bosanci su se ukljucili u 
prikupljanje pomoci, organizovali smo lijecenje nasih ranjenika u 
americkim bolnicama, itd. Kroz takve i slicne aktivnosti upoznao sam 
g. Nedziba Sacirbeya, koji se u Americi predstavljao i predstavlja se 
kao licni izaslanik Alije Izetbegovica. Tokom 1992 bio sam dnevno u 
kontaktu sa Sacirbeyom. Od pocetka su nas zbunjivale izjave i potezi 
Alije Izetbegovica. U momentu kada Amerika daje ultimatum Jugoslaviji
da povuce svoje trupe sa teritorija Republike Bosne i Hercegovine, 
Alija Izetbegovic odlazi na pregovore u Skopje sa generalima JNA. Vrlo
dobro je poznato da dok dvije strane u sukobu pregovaraju  nema 
vanjske intervencije. Izetbegovic prihvata svaki ponudjeni plan za 
podjelu Bosne. Dovodilo nas je do ocaja sto pristaje da pregovara sa 
odmetnicima Republike BiH i time agresiju svodi na gradjanski rat. 
Zbunjivale su nas njegove izjave kada za sebe kaze da u tim 
pregovorima predstavlja muslimansku stranu u sukobu, a ne interese 
Republike BiH. Uvjeravanja Nedziba Sacirbeya su bila da "Alija ne zna 
sta radi", da "Alija ne zna sta je drzava", da je "on za dzamiju, a ne
za drzavu, ali eto nemamo boljeg". Nakon niza telefonskih razgovora
predlozio je da Aliji Izetbegovicu pisemo pisma podrske, kroz koja 
cemo ga upozoriti na njegove greske. Da apsurd bude veci, Nedzib 
Sacirbey i sam je ucestvovao u pripremi takvih pisama, koje smo onda 
slali Izetbegovicu preko Sacirbeya. Prvo smo mu pisali pisma podrske, 
pa apele, onda proteste. Konacno 6. decembra 1993. godine sve se 
razjasnilo - tog dana na moju fax-masinu stiglo je pismo Alije 
Izetbegovica za g. Stjepana Baloga. 

 STJEPAN BALOG: Tridesetog novembra 1993. napisao sam pismo g. 
Izetbegovicu. Na moje jako ugodno iznenadjenje, 6. decembra dobio sam 
odgovor.Taj odgovor od g. Izetbegovica je bio jako finm, ali kako su 
ga mnogi ljudi protumacili Izetbegovic je prihvatio podjelu Bosne od 
pocetka rata. Nisam mislio da je imao pravo da to prihvati. On je bio 
predsjednik cijele Bosne. Procitacu vam samo jednu od recenica pisma 
koje sam mu poslao: "Ako su patnje bosanskog naroda tolike da se vise 
ne moze, ako bosanska vojska  vise nema snage ni mogucnosti da se 
bori, nije sramota biti porazen u ratu od  neprijatelja mnogo puta 
jaceg, kojeg uz to podrzava tzv. civilizirani Zapad. Ali  potpisati 
podjelu nemate pravo. Vas zadatak je da sacuvate Bosnu, a ne da je  
sahranite. Ako nemate snage gledati narod kako pati, onda stanite na 
stranu i pruzite  priliku drugima da se bore za Bosnu".  Kad sam dobio
odgovor, osnovna njegova recenica je glasila: "Dvije premise su  
odredile nasu sudbinu (tj. podjelu Bosne, op. Balog): prva - nema 
Bosne bez Srba i  Hrvata, i druga - Srbi i Hrvati nece Bosnu. 
Zakljucak cete sami izvuci". G. Izetbegovic  u ostatku pisma tumaci 
kako i zasto nema nade da Bosna ostane citava. 

 SENDIJAREVIC: Nakon tog pisma, sve je bilo jasno. Bilo je jasno da 
Alija Izetbegovic potpuno svjesno ucestvuje u projektu podjele Bosne 
kao legalni predsjednik Predsjednistva, koji se zakleo da ce i 
zivotom braniti Ustav i granice  Bosne i Hercegovine. Odmah sam nazvao
Sacirbeya i pocitao mu pismo. Prva  njegova reakcija je bila "Pa, eto 
vidis da nije pametan", misleci da neko ko je pametan  ne bi napisao 
takvo pismo. Najmjanje tri - cetri sata smo razgovarali telefonom, da 
bi  na kraju priznao da Alija prihvata podjelu Bosne i Hercegovine, 
jer "nema boljeg  rjesenja", da i on, Sacirbey, podrzava podjelu 
Republike Bosne i Hercegovine, jer se  "samo tako moze sacuvati 
narod", misleci pritom na Bosnjake. Ovo je prvi put u  istoriji 
covjecanstva da predstavnici jednog naroda rade na ukidanju vlastitog
suvereniteta nad svojom jedinom domovinom, e da bi "sacuvali" taj 
narod. To se sve  desava istovremeno kada desetine drugih naroda u 
istocnoj Evropi i Aziji uspostavljaju  suverenitet nad svojim 
domovinama, kako bi se sacuvali kao narodi.  Mora biti jasno da, 
pored Alije Izetbegovica, u izdaji domovine ucestvuje i Ejub  Ganic, 
Haris Silajdjic, Muhamed i Nedzib Sacirbey, i drugi koje je vrlo lako
prepoznati i identifikovati. Na kraju se mora reci i to da nema 
opstanka bosnjackom narodu bez Republike  Bosne i Hercegovine onakve 
za kakvu su se svi drzavljani BiH izjasnili na referendumu  1992. 
Onakve ukojoj je svaki njen drzavljanin suveren na svakoj stopi njene  
teritorije.
Bosnjacima ne treba vjerska sloboda kao zamjena za suverenitet nad  
ukupnom teritorijom BiH. Vjerske slobode imaju i zatvorenici u 
americkim zatvorima, ali nemaju slobodu kretanja i nemaju suverenitet 
nad vlastitim zivotima. 

 RFE: Muhamed Borogovac, matematicar po profesiji, bio je u susret 
ratu u Bosni jedan od vodecih ljudi u SDA Tuzle. Iz tog vremena, 
tacnije iz marta 1992.  godine je i njegovo zapanjujuce svjedocenje 
kako je Alija Izetbegovic vec tada  razmisljao o podjeli Bosne: 

 MUHAMED BOROGOVAC: Prvi put sam naslutio da Izetbegovic zeli da dijeli
Bosnu kada je bila priprema za referendum. Poslani su po dva 
predstavnika iz svake  opstine u Sarajevo na dogovor, kako da se 
provede referendum. Tada su se iznenada  pojavili Izetbegovic i Ganic 
medju nama. Izetbegovic je rekao: "Znate sta, moze biti,  trazit ce se
od nas da pregovaramo o podjeli BiH i volio bih da cujem sta vi 
mislite o  tome". Vjerujte svi prisutni, a bila su po dva predstavnika
SDA iz svake opstine u Bosni, rekli su: "Ni govora, nemojte uopste 
razmisljati o tome". Bosanci njemu nisu  nikada dali zeleno svjetlo da
dijeli BiH. On u stvari nema legitimitet.  

 RFE: Svjedocenje Musadika Borogovca, brata Muhamedovog, cini se
najeksplicitnije potvrdjuje tezu da je Izetbegovic sudjelovao u 
krvavom komadanju BiH. Boraveci u bliskom Izetbegovicevom okruzenju, 
Musadik Borogovac ekskluzivno za Haasku hroniku svjedoci o dogadjajima 
koji su odredili neposrednu buducnost BiH. 

 MUSADIK BOROGOVAC: Sredinom marta, mislim da je bio 15. mart, dobio 
sam poziv predsjednika Predsjednistva, Alije Izetbegovica, da 
sudjelujem u timu Izeta  Serdarevica, koji je bio tada njegov 
savjetnik, u izradi mapa. Tada su u Sarajevu bile  izljepljene mape 
mog bivseg asistenta Markotica, koje su povrsinski pokazivale  
demografsku strukturu Bosne, sa cim se ja nisam slagao, tako da smo 
napravili novu  mapu koja tackasto pokazuje razmjestaj stanovnistva 
BiH, po popisnim mjestima koja su ravna ondasnjim mjesnim  
zajednicama, kako bi bilo fatalno povrsinsko predstavljanje 
demografske strukture  BiH ili bilo kakva podjela o kojoj se tada 
uveliko diskutovalo. Docekali su me Serdarevic i predsjednik, koji me 
upoznao sa Serdarevicem i rekao mi: "Vidis,  Musadik, mi se ovdje 
mucimo sa drvenim bojicama (na stolu su lezale karte Bosne), a ja sam 
cuo da ti to radis lijepo na kompjuteru". Predsjednik BiH je stavio 
kartu Bosne  pred mene i pitao: "Gdje je ovdje nasa zemlja". Bilo je 
to vrlo neobicno pitanje i ja sam htio da dam neki racionalan odgovor 
ili da postavim neko racionalno pitanje.  Nisam ocekivao od 
predsjednika nase zemlje da pita "gdje je nasa zemlja". Tada sam  
shvatio da misli na nas Bosnjake. U skladu sa tim sam dao i odgovor. 
Rekao sam da je nasa zemlja i zemlja svih Hrvata i svih Srba, cijela 
BiH, i nije mi jasno pitanje. Tada  je nastala pauza. Zazvonio je 
telefon i ja sam jos malo porazgovarao sa Serdarevicem,  pokusavajuci 
da saznam na sta on tacno misli. Serdarevic je bio neodredjen, da se  
radi o nekim odlukama, koje medjutim sada uopste nisu vazne, itd. 
Izetbegovic je  dugo razgovarao sa Silajdjicem na telefon. Tada je 
sekretarica, kcerka Alije  Izetbegovica, rekla da dolazi srpska 
delegacija. Ja sam pozurio da izadjem, a u tom  momentu u sobu su
ulazili upravo predstavnici SDS - tu je bila, koliko se sjecam,  
BiljanaPlavsic i (Nikola) Koljevic.  

Ponovni susret sa mapama bio je kada smo radili, u najboljoj namjeri, 
te mape difuzne  demografske strukture u jednom centru u Zagrebu, za 
potrebe diplomacije. Krajem  92 godine, tacnije 22.12., dosla mi je 
odluka predsjednika Predsjednistva, Alije  Izetbegovica, u kojoj stoji
 da su PREDSJEDNIK Predsjednistva BiH i GOSPODIN Mate Boban, donijeli 
odluku o formiranju zajednicke komisije radi izrade zajednickog  
prijedloga administrativno-politickog i prostornog uredjenja drzave 
BiH. U komisiji koju je vodio prof. dr. Kasim Trnka, ja sam bio 
strucni clan, a na bosnjackoj strani je  bio i Camil Solakovic, a
dvokat iz Mostara. Sa Hrvatske strane bio je  asistent sa mog 
fakulteta, Ante Markotic, bio je i diplomirani pravnik, Zoran Buntic, 
kao i Ante Valenta. Mi smo otisli u Neum i tamo smo se susreli sa 
velikom kartom, za koju kazu  da je napravio licno Mate Boban. Ta 
karta je bila pravljena po posebnom  principu. Tamo gdje je hrvatskoj 
strani odgovarao povjesni princip oni su se pozivali  na povjesni 
princip, kao recimo kod Jajca, Pocitelja, itd. Tamo gdje je odgovarao
popis iz 1981. pozivali su se na taj popis, to je bio slucaj bas sa 
Mostarom. Ja sam ne  znajuci i neprijatno se osjecajuci, posto drzavna
delegacija BiH pregovara sa stranom  koju smo mi smatrali neformalnom,
 predstavnicima jedne institucije koja je do tada  bila registrovana 
prakticno kao kulturno-umjetnicko drustvo, ipak sudjelovao u  
pregovorima, jer sam mislio da iza svega stoji neka mudrost, neka 
nevidljiva tajna i  naravno dobra namjera. Medjutim, vidio sam da 
pregovori ne idu nigdje, osim sto je hrvatska strana zestoko 
insistirala na popisu iz 1981. za Mostar. Ja sam insistirao na  popisu
iz 1991. kao na medjunarodnoj kategoriji. Razlika je u Mostarskoj 
regiji bila  beznacajna, svega mozda jedan posto, ali je bio bitan 
princip da se ne moze etnicki  dijeliti grad. Kada to nije proslo,
zato sto, naravno, niko nije otvoreno htio da na to  pristane sa nase
strane, meni se desilo da mi se profesor Trnka obrati diskretno i da 
mi saopsti na uho da "ne budem tako uporan oko Mostara, jer je na vrhu
dogovoreno da  Mostar pripadne Hrvatima". Ja sam ga pitao kako je to 
moguce, a on mi je rekao:  "Pa, moraju imati jedan veliki grad".  To 
je za mene bio sok. Ono sto je mene zbunjivalo je - ja sam diplomirao 
na politickoj ekonomiji i znam da to pise u preambuli ustava Repubilke
BiH - da su takve aktivnosti  zabranjene i protivustavne.   Ja sam se 
lomio sa sobom i sa svim sto znam i ne znam. 

 Slijedeca faza mapa i  pregovora o necemu o cemu ja nikad nisam 
smatrao da ja trebam da pregovaram,  dosla je odmah nakon ovog susreta
u Neumu. Devetnaestog januara 1993. godine,  opet vjerujuci da idem 
kao strucnjak zbog jako dobrih mapa na kojima se vidi "tigrova  koza" 
Bosne, otisao sam u Genevu. Bio sam zajedno sa svojim kolegom Mirnesom
Alihodzicem, koji je radio graficki dio tih mapa. Tu je opet bio nas 
mentor prof. Kasim  Trnka, bio je i Miro Lazovic ispred parlamenta, 
bio je prof. Muhamed Filipovic i Stjepan Siber ispred vojske. Iz naseg
ureda u Genevi bio je Mustafa Bijedic, izmedju  ostalih bio je i 
sadasnji novinar Radija Slobodna Evropa, Omerm Karabeg. Kad smo  dosli
nas je vec cekao gotov plan. Vjerovatno je u Neumu bilo usaglasavano 
nesto sto  je u Genevi, na prvoj plenarnoj sjednici, u deset sati 19. 
januara, stavljeno na sto kao  gotov, dogovoren "Genevski plan". Tada 
se cijeli tim suprostavio vodjstvu Izetbegovic-Silajdjic I bojkotovao 
dalji rad na ovoj sesiji pregovora, sto nikad nije objavljeno u 
medijima. I  pored naseg bojkota, nakon nekih sest dana, koliko je 
trajala konferencija,  predsjednik nas je sazvao u hotel "President". 
Kazao je da, iako smo mi bojkotovali  pregovore, on je ipak nastavio 
da radi "u interesu mira" i da je dosta detalja  usaglaseno, da on to 
vidi "kao put ka miru", a ako se ne potpise "to je put ka ratu".  
Prof. Filipovic je izgubio nerve i izasao, rekavsi da on to ne moze 
slusati. Nesto je u  smislu podrske toj ideji da se potpise govorio 
samo Miro Lazovic. Kasim Trnka je  sutio. Izetbegovic nas je pitao: 
"Da li se slazete?" Naravno, tu sam ostao ja, ostao je  jedan novinar,
ostao je Miro Lazovic, koji se slaze, i moj saradnik, koji kao ni ja  
takodjer nije imao pravo glasa. Bila je neprijatna tisina i ja sam je 
prekinuo rekavsi da,  ako niko nema rijeci, ja u ponudjenom planu 
vidim jednu veliku opasnost. "Ja bih vasu  definiciju", kazao sam 
Izetbegovicu, "ako ovo potpisemo imamo mir, ako ne  potpisemo imamo 
rat, drugacije predstavio. Ako ovo potpisemo mi imamo rat na dva
fronta". Jasno je bilo da plan otvara drugi front u BiH. Sporazum je 
davao zvanican  papir neformalnoj vojnoj sili u BiH da razoruza Armiju
BiH u sjevernim dijelovima provincija osam i deset, a to su Jablanica,
Konjic, Prozor, Gornji Vakuf i Bugojno. To podrucje sa bosnjackom 
vecinom,  na terenu je u  stvari bio jedini preostali problem za HVO 
na spajanju hercegovackih i srednjebosanskih trupa. Najgore je bilo 
sto je taj plan, u stvari, definirao tu teritoriju  na medjunarodnom 
nivou, konferenciji  kao drzavu, dajuci joj zakonodavno-sudsko i 
izvrsnu vlast,  plus dajuci pravo HVO da razoruza Armiju BiH. 
Silajdzic mi se zestoko suprostavio,  pitajuci me u cije ime ja 
govorim. Medjutim, Stjepan Siber je rekao da on kao Hrvat i kao jedan 
od komadanata ABiH, sa svim informacijama kojima raspolaze sa terena, 
moze potvrditi tezu koju sam ja iznio. Tada je Izetbegovic samo
sklopio knjigu i izasao.  Tadasnja varijanta nije potpisana, ali je 
sasvim drugi tim dosao u martu i zavrsio neke  male izmjene oko 
ovlastenja HVO-a. U maju iste godine, kao sto je dobro poznato,  
tokom privatne posjete Alu Gore-u, Izetbegovic je otisao u New York. 
Tamo je vec  bio Silajdzic. I potpisan je taj isti plan od strane 
predsjednika Predsjednistva BiH. Sada je sasvim jasno da je umjesto da
se ponasa kao clanica UN, da se pridrzava Clana 2. Povelje UN, koji 
kaze da je suverenitet neupitan, nedjeljiv i neprenosiv, BiH  izabrala
da pregovara sa agresorima. BiH je prihvatila upravo jedini moguci 
nacin da sama nestane, a to je da se odrekne primjene medjunarodnog 
prava, u korist neformalnih dogovora, necega sto pravnici nazivaju 
"ustavnom kapitualcijom".