General Armije Bosne i Hercegovine

"KAKO SAM PRVI PUT SMJENJEN"

Bio je 7. juni 1993. godine. Te noci sam planirao da odem ranije na spavanje, jer sam vec u dva sata ujutro morao krenuti ka Kiseljaku. Dogovoreno je da me vozilo UNPROFOR-a preveze preko aerodroma, a do jutra trebam preci Igman. U 10 sati je sastanak sa Milivojem Petkovicem, zapovjednikom HVO-a, u bazi UNPROFORa u Kiseljaku. Ali, nekako mi se ne da...

Kad sam primio izvjestaje od komandanata korpusa, saslusao izvjestaje sa ratista i prijedloge nacelnika Operativnog centra rukovodenja i komandovanja, Zicre Suljevica, otisao sam direktno u kabinet. Mozda i zato sto je Zicro bio sa Jovom Divjakom i Muhamedom Vejzagicem, pa smo zajedno pregledali toga dana pristiglu posvtu. Brzo su proletjela gotovo cetiri sata i negdje oko 23 iznenadio me zvuk telefona. Poziv predsjednika Izetbegovica. Uvijek se predstavi i kaze: "Alija lzetbegovic na telefonu", mada zaista nema nikakve potrebe. Toliko smo vec puta razgovarali telefonom.

"Sta radis, Halile?", pita Predsjednik. Kratko mu rekoh da se upravo spremam za malo odmora, posto moram rano ustati. "Ne moras zuriti", kaze mi, "taj sastanak ionako nije toliko vazan, a imamo ujutro jedan vazniji posao koji moramo obaviti ovdje u Sarajevu." "Obradovali ste me, Predsjednice, jer mi je ovaj put veoma naporan, a nije narocito ucinkovit. Samo, da nije malo kasno da ga otkazemo, s obzirom da je u organizaciji UNPROFOR-a? Ili bi mozda bilo dobro da javim Siberu i da mu dam uputstva? On je ionako u Zenici, moze to s ovlastenjem obaviti umjesto mene, a ja mogu ujutro biti ovdje", odgovorih. "Nema potrebe da javljas Siberu, a ni ti oko toga da se mucis. Ja sam taj sastanak jos danas popodne otkazao, tako da su svi ucesnici obavijesteni osim tebe. I eto, zamalo da tebe zaboravim obavijestiti", kaze mi Predsjednik. I tako, uz obostrane zelje za mirnu noc, zavrsismo razgovor.

Iskreno me ovaj poziv obradovao. Kad god idem na razgovor u Kiseljak, moram rano ustajati ili najcesce nikako i ne spavati, jer u toku noci moram stici do Pazarica. Istina, vozilo UNPROFOR-a me preveze preko aerodromske piste, ali tek onda nastaju nevolje. Posto je francusko vozilo, cetnici uvijek znaju kad idem i onda od preleska preko piste pa do svitanja paljba ne prestaje. Iz svih vrsta naoruzanja, duz citavog puta od Hrasnice do Pazarica... U Pazaricu ponovo sjedam u vozilo UNPROFORa, ali englesko, i prolazim kroz teritorije koje kontrolise HVO. Od cek-pointa (kontrolnog punkta), preko Kreseva, idemo do Kiseljaka. Nakon zavrsenih razgovora, koji su obicno na papiru vrlo uspjesni, a na terenu se postuju samo tamo gdje smo mi jaci, ponovo se, u toku naredne noci, istim putem i sa istim prijevoznicima, vracam natrag. I naravno, sa artiljerijskim salvama tokom cijelog putovanja.

Legao sam u mislima analizirajuci prethodni dan. Sa HVO-om se situacija smiruje. Kidisali su na svim pravcima i frontovima i dozivjeli poraze koji su ih brzo doveli za pregovaracki sto. Iznenadio me intenzitet borbenih dejstava, a narocito mrznje. Dobro je da dolazi do smirivanja, jer svi obavjestajni podaci govore da se na istocnu Bosnu priprema ozbiljna i velika cetnicka ofanziva sa teritorija Srbije i Crne Gore. I naravno, uz domace cetnike. To jutro, kad sam u osam sati saslusao prvo referisanje u Operativnom centru i izdao potrebna naredenja, imao sam jedan dosta neugodan razgovor sa generalom Morillonom i Ganicem. Zacudo, Ganic je ovaj put bio vrlo jasan i odlucan. Podrzao me je kad sam odbrusio Morillonu: "Ukinite embargo koji vazi samo za Bosnu, odnosno samo za Armiju BiH, pokupite tu svoju skalameriju koju zovete UNPROFOR-om i idite odakle ste i dosli. Nas ostavite, brzo cemo se mi dogovoriti i sa ustasama i sa cetnicima cija je Bosna. I bit ce brzo mirna Bosna."

I Morillon je bio uporan: "Dok ne prihvatite Rezoluciju 836 UN-a, cio proces je blokiran, pa cak i odlazak posmatraca u Gorazde." A to smo mi trazili. "O Rezoluciji 836 razgovarajte sa predsjednikom Izetbegovicem, to nije u mojoj nadleznosti. sto se posmatraca tice i njihovog odlaska u Gorazde, to bi trebao biti interes i Vas i UN-a, naravno, ukoliko Vas zanima da svojim ocima vidite ko je stvarno agresor i odakle dolazi, a ne da cjelo vrjieme pokusavate cak i nas uvjeriti da su ovdje tri zaracene strane", rekao sam ne popustajuci ni za milimetar, a Ganic mu je to jos nadugo obrazlagao. "Idem ujutro za Bihac", najavio je Morillon, "a kad se vratim, nastavit cemo razgovor." Ustade i ode.

Kad je to proslo, otisao sam do komande Prvog korpusa. Odatle, pravac na Stupsko brdo, a nakon toga u komandu Druge motorizovane i sa komandantom Safetom Zajkom na Zuc, prema Mijatovica kosi. Usput, dok smo isli, Zajko mi kaze: "Nekako se sa Vama osjecam sigurnije, mada znam da je opasnije hodati s Vama nego sam". "Zanimljivo", kazem, "i ja se s tobom osjecam sigurnije, a o strahu je najbolje i ne razmisljati. Mi smo ionako, davno prije pocetka ovog rata svi bili otpisani u nekom kabinetu, pa svaki dan naseg zivota i opstanka nase drzave je mora za planere naseg unistenja. A za nas korist." "Tako i jest", kaze Zajko i nastavlja: "Nikad nece zavrsiti svoj pakleni plan, a mnogim od njihovih sljedbenika kapa ce ostati pusta. Uz Boziju pomoc, nama ne mogu nista, svaki dan njih je sve manje, a mi smo sve jaci."

"Nikad oni nece zavrsiti svoje paklene planove dok je Nasera Orica, Mithata Hujdura, Ahmeta Sejdica, Safeta Zajke i, naravno, jos mnogih znanih i neznanih bosanskih junaka", kazem mu ja onako komandantski i onda obojica zasutimo. Obilazimo borce na polozaju. Svaki dan me taj prizor potrese: goli, bosi, slabo odjeveni, malo hrane, municije jos manje... A odlucnost da se ide do kraja izgleda mi nemjerIjiva. Niko od njih ne postavlja dilemu mozemo li i hocemo li. Takve dileme ima samo kod politicara i podrumasa. Sto se vise priblizavamo prvoj liniji, odlucnost je sve veca. I obrnuto, sto se vise prilazi centrima moci i podrumima, kolebljivost je veca. Kad god sam bio sa Zajkom, iznova me je dirnuo njegov pazljivi odnos prema borcima i njihovo postovanje prema svom komandantu koje je puno divljenja. Kad komanduje, Zajko je vuk, jasan ko dan i ostar ko sablja, a kad sjedne s njima da razgovara - onda je stariji brat ili otac. Gledajuci taj njihov odnos, stvorio sam sliku bosanskog viteza o kojoj sam vise puta javno govorio: srce junacko, vitesko, a dusa djevojacka. Zajku sam stvarno dozivljavao kao prototip bosanskog heroja.

"Zao mi je sto vrijeme istice, moram Predsjedniku", kazem Zajki, "dogovorili smo se da se vidimo u tri sata." Vidim, i Zajki zao. Pozdravili smo se i on je ostao, a ja sam se s Midom vratio niz Zuc. Predsjednika sam zatekao na rucku. "Bujrum", docekao me je, "evo, cijeli dan nisam nista jeo." "Uzivajte, Predsjednice", odgovorio sam, "ja sam to sa Zajkom i njegovim vitezovima obavio na Zuci." "E, onda je taj rucak bio bolji", kaze Predsjednik i smije se. "A bit ce, valjda, jednog dana svima bolji, samo da ovaj rat nekako zaustavimo", nastavlja on. Odsutio sam ovu njegovu opasku iz diplomatskih razloga. On je stalno govorio o zaustavljanju rata, a ja o borbi za slobodu. Tu smo se mi razlikovali. I to jako. Zato i nisam htio komentarisati, da mu ne prisjedne rucak. Suvise smo se cesto oko toga raspravljali. Ponekad cak vrlo zucno i zestoko. Sjecam se: kad su u snaznom kontraudaru nase snage izbile na Vraca, stiglo je naredenje iz Predsjednistva, koje je Zagi prenio jedinicama radiovezom, da se svi povuku na pocetne polozaje. Ja sam tada bio na terenu i kad sam usao u Operativni centar da provjerim da li je uopce i ko to naredio, nisam mogao da vjerujem svojim usima. Receno mi je: "Predsjednik je bio izricit." (cini mi se da sam u dva koraka bio u Predsjednistvu. Izetbegovic tada nije ni trepnuo, vec je jednostavno rekao: "Delimustafic misli da se Ijudi nepotrebno izlazu riziku." Grbavica je ostala u cetnickim rukama. Zatim, u prvom napadu na Ilidzu, iz pravca Hrasnice nase jedinice su u snaznom udaru razbile prednji kraj cetnicke prve linije, prosle Hotel "Srbiju" i uspjesno napredovale ka centru Ilidze. Pojacali smo napade sa svih strana i svaki cas sam ocekivao izvjestaj da je Ilidza u nasim rukama. Umjesto toga, dobio sam izvjestaj da je komisija Predsjednistva u sastavu Abdic, Delimustafic i Doko postigla sporazum o prekidu vatre, a da ce JNA i Kukanjac sa tenkovskom i mehanizovanom cetom razdvojiti "sukobljene strane". Cetnicki tenkovi i transporteri ostali su na Ilidzi. Naravno, svaki put sam trazio objasnjenje. "Vise cemo postici pregovorima nego ratom, a ovaj dogovor je potpisan u prisustvu generala Nambijara i MacKenziea", rekao mi je tada Predsjednik. Sutio sam i gledao izbezumljeno. "Pregovarat cemo kad god mozemo, a ratovati samo kad moramo", nastavio je on. Kad sam se malo pribrao, jasno sam mu iznio svoj stav: "Mi smo napadnuti, ratovat cemo kad god mozemo, jer je nasa zemlja okupirana. Mi je moramo oslobadati, a pregovarati samo kad moramo i to iz taktickih razloga, da dobijemo na vremenu, da napravimo predah, da se pregrupisemo. Mi moramo udarati na sve strane, razvlaciti im snage, stvoriti nesigurnost i iscrpljivati ih, jer je moral nasih boraca i kvalitet Ijudskog faktora nase najjace oruzje "

Dugo me tada gledao svojim plavim ocima u kojima sam trazio odlucnost, a pronalazio duboku sjetu Polazista su nam bila drugacija, no, ja sam uvijek vrlo jasno iznosio svoje stavove. Mislio sam da to tako treba. Meni je bilo jasno da rat mogu zaustaviti samo oni koji su ga i pokrenuli. A mi, koji smo napadnuti, cija je zemlja okupirana i narod prognan, ponizen, pobijen, gradovi i sela zapaljeni, zene, majke, sestre silovane, mi nismo bili u situaciji da diktiramo Zaustavljanje rata nije bilo u nasim rukama.

Pred nama je bio samo izbor: casna borba do slobode ili ropstvo u "miru". Sto se mene tice, dileme nije bilo. Predsjednik je vidio da sutim i kao da mi je citao misli, rece: "Znam sta ti o tom mislis, necemo danas, danas sam jako umoran i osjecam se kao iscrpljen covjek koji je uspjesno zavrsio vazan posao. Necemo danas ni o kakvim problemima, hajde da malo porazgovaramo, pa da se rastanemo. Ima dana, rjesavat cemo jedan po jedan problem, i u tom ce mir na vrata."

Pricali smo o neobaveznim temama, najvise o licnlm stvarlia, porodici, a on nadugo o kcerkama, sinu, unucadima. Zenu nije spominjao. Najvise je pricao o prvoj unuci. Kaze: "Da se tom djetetu nesto ruzno dogodilo, ne daj Boze, ili da joj se dogodi - ja to ne bih mogao preboljeti." Tako su prosla gotovo dva sata. Nikad prije, a naravno ni poslije. Zuljali su mene mnogi problemi... prijedlog nove sheme reorganizacije Armije koji je predvidao izvjesnu reorganizaciju Glavnog staba i formiranje jos tri korpusa (sestog, sedmog i osmog); kadrovska rjesenja vezana za taj prijedlog - sve je to stajalo skoro dva mjeseca i cekalo, ali nikako se nije razmatralo; zatim prijedlog Glavnog staba za dalje vodenje oslobodilackog rata, koji sam poslao Predsjednistvu 27. maja 1992, i o cemu takoder nije bilo ni rijeci - a trazio se citav niz veoma radikalnih poteza Predsjednistva, Vlade, GS, Ministarstava, sredstava informisanja, odnosno predvidao je formiranje bosanskog fronta i angazovanje svih snaga i sredstava u borbi za slobodu drzave BiH i bosanskog naroda; onda nedostatak municije - jer, zadnja i vrlo skromna posiljka municije u Bosnu je usla jos 15. novembra 1992...

A bio je sedmi juni 1993. Sve sto smo u meduvremenu dobili - sami smo proizveli ili su nasi borci oteli kao ratni plijen. Jos pet-sest slicnih pitanja, svako beternije od beternijeg, motali su mi se po glavi. Cak sam i pokusao jos jednom da pokrenem bilo koje, ali i tada dobih identican odgovor: "Ima dana, polahko. Jedno po jedno i mir na vrata." Srdacno smo se rastali. Na putu do kancelarije u Glavnom stabu, razmisljao sam sta to bi. Nikad Predsjednik nije prema meni ovako nastupao. A trebao nam je jedan ovakav razgovor. Pricali smo kao otac i sin. Pa, takva i jeste razlika u godinama. Moj babo rahmetli je rodjen 1922, a on 1925. Puno sam jos u ovom razgovoru saznao, sto nisam znao, niti sam kad sta upitao. Mozda je Predsjednik u pravu, treba se ponekad opustiti i ovako izrazgovarati. Ima dana, kaze Predsjednik. S tom mislju utonuo sam u dubok san.

[kraj prvog dijela]

[drugi dio]