General Armije Bosne i Hercegovine

KAKO SE DJELILA BOSNA

Do tada je podjela Bosne bila posao iza zavjese: javno je vazila prica o suverenoj i cjelovitoj drzavi. I sam sam nasjeo na cjelovitost koja je, zapravo, bila osnovni, temeljni i najveci razlaz izmedu mene i Izetbegovica. Ja sam vjerovao njegovim javnim istupima cak i onda kada se meni prvi put servirala varijanta podjele. Bilo je to jos novembra 1992. Tog dana, ja sam bio u svojoj kancelariji namjeravajuci da poslijepodne obidem jedinice. U neko doba, Predsjednik me zove telefonom i ja se javim. Bio sam iznenaden: "Otkud Vi, Predsjednice?" Kaze: "Zauzeta mi je sekretarica", i pita me sta radim, a ja pricam kako pripremam neke kratke naredbe. "Mozes li malo doci do mene?", kaze. "Mogu, naravno", odgovorim i odmah krenem. U Izetbegovicevom kabinetu zatekao sam njega i Ganica. Kad sam usao, pozdravim: "Esselamu alejkum, Predsjednice. Zdravo, Ganicu." Bio je to moj redovan nacin saljenja sa Ganicem na koji je Ganic, obicno u cetiri oka, reagirao Ijuteci se. Onda bih mu ja rekao: "Ti si bre, Jugosloven." Tako se to zavrsavalo. No, tada sam nakon pozdrava odmah upitao smetam li, sticuci dojam da se vodi ozbiljan razgovor. Rekli su mi: "Ne, ne, samo ti sjedi. Ti si clan Predsjednistva" Sjeo sam, a oni nastavise razgovor:

- "Sta kaze Suljo?", pita Ganic Aliju.

Predsjednik se okrece meni i kaze:

- "Dobro je da ti cujes ovaj razgovor. Pricao sam telefonom sa Ugljaninom i ja ga pitam... (okrece se Ganicu) ... bi li narod u Sandzaku pristao da se zamijeni Sandzak za istocnu Hercegovinu?"

- "I, sta kaze Suljo?", kaze opet Ganic, koji kad razgovara s Alijom sav lebdi i ja redovno imam dojam da ce svakog casa zavrsiti u njegovom krilu. A Izetbegovic, hladan i miran kao da razgovara o prebacivanju sibica iz jednog dzepa u drugi, odgovara:

- "Suljo kaze da bi to narod u Sandzaku sa odusevljenjem prihvatio".

Od muke sam u tom casu zapalio jednu cigaretu. U tom periodu Alija je nastojao da prestane pusiti, pa smo se svi mi oko njega suzdrzavali da zapalimo dok on sam ne uzme cigaretu. Ja pripaljujem, oni nastavljaju razgovor. Ganic kaze:

- "To bi bilo odlicno."

-"Naravno da bi bilo odlicno. Skupiti narod, srediti drzavu i raditi svoja posla", odgovri zadovoljno Predsjednik. Ja sam imao dojam da su potpuno zaboravili na mene razmisljajuci o toj ideji, kad se Ganic okrenu ka meni i rece:

- "Sta ti o tome mislis?"

- "Nista ne mislim. Prva misao koja mi se namece jeste da sam jako iznenadjen, gospodine Ganicu", ozbiljno odgovorih i nastavih: - "Jer, to za sobom povlaci niz posljedice za koje treba mnogo vise pameti od one koja moze stati u ovu moju vojnicku glavu. Uostalom, kad mi bilo sta pokusamo reci sto vi ocijenite da je politika, vi se jako ljutite. A za vas je politika obicno ono sto se ne poklapa s vasim misljenjem i ja se ni o cemu ne bih izjasnjavao."

Do tada sam ja vec uveliko shvatio da se mozes baviti politikom do besvijesti ukoliko podrzavas njihove stavove. U protivnom, cim imas svoje misljenje odmah te podsjete da si vojnik. Ganic je preskocio moju primjedbu, ali i dalje nastoji da me navede na razgovor. Ja ostajem pri tezi daje to politika, da o tome trebaju raspravljati Predsjednistvo, Vlada, politicke stranke... Ukljucio se i Alija i kaze meni: - "Znamo mi da ti to dobro razumijes, i da o tome imas svoje misljenje. Ali zapamti: samo budala ne mijenja misljenje. Nama je jako vazno sta ti mislis i trebalo bi da nam kazes."

- "Dobro" - prihvatim. - "Prvo: to podrazumijeva etnicku podjelu Bosne i Hercegovine i unistavanje bosanske drzave u njenom tisucljetnom trajanju, sto ja mislim da je u najmanju ruku neprihvatljivo. Niti mi na to imamo bilo kakvo pravo. Drugo: to podrazumijeva stvaranje neke minijaturne muslimanske drzavice, sa velikim rizikom kako ce to biti prihvaceno u medunarodnoj javnosti. Trece: to predvida masovna, ili, kako ih je Moljevic nazvao, humana preseljenja naroda. To je radio Staljin u Sovjetskom savezu i pokazalo se potpuno pogresnim. Cetvrto: to podrazumijeva nepostivanje Ustava RBIH i ponistavanje Platforme Predsjednistva koju smo s teskom mukom donijeli. I peto: pored ostalog, malo mi se to cini neozbiljnim. Jer, konacno, istocnu Hercegovinu Karadzic zasad cvrsto drzi, a Sandzak je pod Milosevicem."

Kad sam to rekao, obojica su ustali. Ustadoh i ja. Alija kaze Ganicu:

-"Jesam li ti rekao da s njim na ovu temu ne vrijedi razgovarati. On je navalio: suverena, cjelovita, nedjeljiva i ne odustaje od toga."

Idemo prema vratima. Ja kazem:

- "Nasa odlucnost i nas moral su nase najjace oruzje i to ne smijemo unistiti, a sa ovim bi se to unistilo."

Svi smo izasli iz Izetbegovicevog kabineta. Ganic ode na jednu stranu, ja na drugu, i tek kad sam izasao iz zgrade shvatio sam da Predsjednik i ja nismo obavili nikakav razgovor. Dakle, zbog ovog su me zvali. Bio je to moj prvi direktni susret sa mogucnoscu podjele Bosne. Sve sto se do tada desavalo, a bilo je na tom fonu, shvatao sam kao "tehnicke greske" u pristupu razlicitim pitanjima. Uistinu nisam niti sam mogao pomisliti, a kamoli povjerovati da se na taj nacin, na temu podjele Bosne, ozbiljno, da ne kazem zvanicno, razmislja. Jos samo jednom smo otvoreno i direktno razgovarali na istu temu: u avionu, kada smo se vracali iz Zeneve.

Bio je to i inace poseban put. Iz Sarajeva smo krenuli 1. januara, 1993. godine. Vec u Splitu smo imali zestok okrsaj. Na aerodrom smo stigli prvi, dakle, nasa delegacija iz BiH, a poslije nas je dosla delegacija HVO-a. Vojnu delegaciju BiH smo cinili Siber, Zoranovic i ja. Sa Siberom je bio pratilac, a sa mnom pratilac i prevodilac. Niko mi nista nije rekao, nikakvih posebnih uputstava niti dogovora nije bilo. Sjedili smo u restoranu u aerodromskoj zgradi kada je dosla delegacija HVO-a. Tada sam upoznao Petkovica. Rucali smo, pili kahvu i racunali koliko je vremena ostalo do polijetanja. Nekih pola sata nas je dijelilo od ulaska u avion. U tom casu stigli su Safa Orucevic, Zijo Demirovic, u to vrijeme predsjednik Regionalnog odbora SDA za Hercegovinu, i Jasmin Jaganjac. Kad smo se ispozdravljali, ja sam saznao da idemo malim avionom sa desetak sjedista i da moramo napraviti izbor ko ce ici. Zovne mene Alija i kaze: "Delegacija HVO mora ici u punom sastavu. I Jasmin Jaganjac ide." "Sta ce nam on?", pitam. Kaze: "On je moj savjetnik za vojna pitanja" "Sta sam ja tu, sta smo svi mi?", pitam. On samo ponovi: "On je savjetnik."

Ponovo pitam: "Sta cemo s vojnom delegacijom?" "Neka idu redovnom linijom", odgovori mi. "Predsjednice, ja makar bez Sibera i pratioca ne idem. Siber je moj zamjenik." Pocinje natezanje, jer jednostavno ne mozemo svi stati u avion. Predsjednik mi predlozi: "Koristi mog prevodioca, a dat cu ti ja jednog pratioca." "Imam ja svog pratioca", kazem. Ali, kako se god izracuna, tri covjeka su visak. Onda ja predlozim: "Ako mi ne trebamo, da se vratimo u Sarajevo. Ionako gubimo vrijeme." Predsjednik pocinje da broji na prste: "Ja, Jaganjac, Bakir (Izetbegovic, op. a.), Sabina (Izetbegovic, op. a.), Osmica (Izetbegovicev pratilac, op. a.), Haris (Lukavac, op. a.), Amira (Kapetanovic, op. a.)." Kad doda delegaciju HVO, mi smo visak. Kazem: "Da se mi vratimo u Sarajevo, Predsjednice?"

Razgovori i prebrojavanja se nastavljaju u grupicama. Kazem Siberu i ostalima da postoji mogucnost da nas vrate u Sarajevo. U neko doba, zove me Predsjednik. Kaze: "Evo, nekako smo nasli rjesenje. Ides ti i pratilac, a Siber neka povede ostatak delegacije redovnim saobracajem." I Tunjo je sa nama: i on je Ijut ko puska sto treba ici redovnom linijom. Buni se kao da ga neko dere. Trnka suti. Strasti se polako stisavaju, gotovo svi idu redovnom linijom. Pratilac i ja, zajedno s najuzim Predsjednikovim krugom, smo u avionu. Kad smo dosli u Zenevu, dijelimo se na dvije grupe. U hotelu "Presidente" je Izetbegovic sa Sabinom, Bakirom i trojicom pratilaca, prekoputa njegovog apartmana je moja soba, a do mene je smjesten Jaganjac. Moj pratilac je, sa ostatkom delegacije, u nekom hotelu na drugom kraju grada.

Prva plenarna sjednica je slijedeceg jutra, u 11 sati. Odmah iza deset je dosao moj pratilac i nas dvojica smo izasli u hodnik. Udem u Predsjednikov apartman i vidim: on klanja. Jos je u ogrtacu. Kazem Lukavcu: "Da ne cekam na hodniku, kad krenete kucni mi, molim te, na vrata". Vratimo se Mido i ja u moju sobu i cekamo. Pogledam na sat: deset minuta do jedanaest. Cudim se, niko ne kuca. Izadem iz sobe: pred vratirna je svajcarska policija i policajac mi pokazuje rukom da su oni vec otisli. Ja ne vjerujem, uzmem za kvaku i vidim: vrata zakljucana Pitam Midu: "Znas li engleski?" Kaze: "Little". To sam little zapamtio za citav zivot. Izademo iz hotela, sjednemo u taxi i dodemo do palate Ujedinjenih naroda. Naravno, obojica govorimo engleski rukama. Trazimo bosansku delegaciju. Ali... bosanskaje delegacija i Karadzic, bosanska je delegacija i Boban. Na pregovorima ucestvuje i jugoslovenska delegacija: Cosic, Milosevic, Bulatovic sa ostalom ekipom u kojoj je samo obezbjedenje brojalo oko 200 ljudi. Dakle, palata UN je puna cetnika i ustasa Jedva smo mi nabasali na pravu bosanskohercegovacku delegaciju. Portir nas je prvo poslao Karadzicu.

Nasli smo nase sve na okupu. Ja, iziritiran svime, pridjem i kazem: "Predsjednice, ako nisam trebao, sto sam uopste ovdje?" On se okrenu i pratiocu vrlo ostro rece: "Kako se moglo dogoditi da zaboravimo komandanta?" Covjek otsuti. I nista. Tako je pocela prva runda zenevskih razgovora koja je trajala desetak dana. Poslije toga, imali smo pauzu od nekih cetiri pet dana pa onda nastavak pregovora. Nisam znao gdje je ko proveo dane pauze, ali ja sam putovao prvo u Njemacku, a potom u Tursku.

Na aerodromu u Bonnu iz aviona izlazi prvo Silajdzic, potom moj pratilac i na kraju, ja. U pitanju je zvanicna posjeta i protokolom je odredeno da mene saceka njemacki pukovnik. Stariji covjek, u uniformi, propusti Silajdzica i pita mog pratioca: "Ko je general?" On mu pokaze rukom prema meni. Onda nailazim ja i pukovnik postavlja isto pitanje. Kad sam rekao da vjerovatno mene ceka, imao sam dojam da ce se onesvijestiti. Bilo je to nekoliko dana nakon mog 41. rodendana. Poslije smo isli na veceru i pukovnik se sve vrijeme izvinjavao cudeci se mojim godinama. Ja sam objasnjavao: "Znate, kod nas je rat". Tu noc sam spavao u Genscherovoj vili. Na put u Tursku sa mnom su isli Jaganjac, Salem Sabic i Bakir Izetbegovic. U turskom Generalstabu Jaganjac je napravio incident: nakon mog izlaganja, nastupio je ovako: "Nacelnik je ovdje bio u pravu, ovdje nije bio u pravu..." Turski generali su se gledali, ja sam malo mijenjao boje, ali kad smo se vratili u Zenevu rekao sam Predsjedniku: "lli on, ili ja." U nastavku pregovora, Jaganjac nije ucestvovao.

Na povratku u Sarajevo, opet smo u malom avionu, ali sada je nasa delegacija sama i ima dovoljno mjesta. Predsjednik i ja sjedimo jedan prekoputa drugog, noge nam se dodiruju. Usko je. Tu su sve nase stvari, a medu njima nesto poput daske upakovane u najobicniji karton i zavezano kanapom. Uzgred pitam: "Sta Vam je ovo, Predsjednice?" "E", kaze, "bas da ti pokazem." Uze onu dasku, dugu mozda 80, a siroku recimo 50-tak centimetara, i poce da je odmotava. "Nemojte se", kazem, "zamarati." "Neka", odgovori i odmota izuzetno lijepu sliku dzamije u Palestini, radenu u sedefu. U dnu slike nesto pise na arapskom jeziku. Pitam: "Znate li Vi da citate arapsko pismo?" "Ne znam", veli, "ali znam ovu dovu napamet". Prstom mi pokazuje i uci: "Bismillah irahman...". Kada je sve proucio, kaze mi: "Ovu mi je sliku poklonio Arafat. Bio sam s njim. Imali smo dugacak razgovor. Sudbina palestinskog naroda je vrlo slicna nasoj sudbini." Nisam se slozio: "Sudbina naseg naroda je slicna Jevrejima, jer Palestinac, kad ga protjeraju, stavi kaput preko ramena i ode u Jemen, u Egipat, ode negdje, a Jevrej nema gdje." "To je tema za drugi put, ali vidjet ces da nisi u pravu", odgovori mi Predsjednik i nastavi: "Nego, da ti ispricam sta mi kaze Arafat. Pita me: 'Alija, nude li oni tebi sta? Ja mu kazem: 'Nude, nude, i to dobar komad.' I Arafat kaze: 'Uzmi, Alija. I meni su nudili, pa ja nisam htio, nego hocu sve. Na kraju sam ostao b,ez ista. Uzmi, Alija, dok ti nude, jer ces i ti na kraju ostati bez ista'." Kad je sve ispricao, pogleda ravno u mene i nastavi: "Ti si u opasnoj zabludi. Mi, covjece, treba da uzmemo komad Bosne. Na taj komad Bosne nek' se vrati narod, sredi stanje i napravi drzava. Ovako cemo i mi ostati bez ista."

Tu je onda nastala rasprava. Poceo sam obrazlagati "Mi necemo sve. Mi hocemo da zivimo ravnopravno sa onima koji su uvijek zivjeli u Bosni, ne uskracujuci nikom ko postuje bosansku drzavu nikakvo pravo. Mi samo hocemo da zivimo na cijelom prostoru BiH, jer smo zivjeli na 94% njene teritorije. Niko ne spori pravo bosanskim Hrvatima i Srbima da budu suvereni i ravnopravni, a ako uzmemo komad Bosne - to je onda unistavanje bosanske drzave sa neizvjesnom sudbinom sta ce dalje biti. I konacno, na taj komad zemlje koji nama sada nude, ne mogu stati Muslimani, jer ce, u tom slucaju po zakonu spojenih sudova, Muslimani sa ostalih prostora Balkana teziti ka toj bosanskoj drzavici." Predsjednik kaze: "Nama treba komad na koji ce stati jedno dva miliona stanovnika. Neki ce doci, neki ce otici i taman." Zacutismo obojica.

[kraj drugog djela] .

[treci dio]