PRAVAC SMRTI - Magazin "DANI", Juli, 1997

Kako je pokolj u Srebrenici deblokirao Sarajevo

 

"Gospodo generali, vi ste mene prevarili", prva je recenica koju je nakon
neuspjeha akcije deblokade Sarajeva predsjednik Izetbegovic izgovorio na
Proskoku. Sto se odgovornosti tice, to je bilo sve: dubina bosanske
tragedije prostrla se tek mjesec dana kasnije, kada su prezivjeli
Srebrenicani poceli da stizu u Tuzlu. Danas, dvije godine poslije, ni
dokazani ino-analiticari osdasnjih ratnih prilika nisu uspjeli postici
respektabilan stepen suglasnosti kada je rijec o umijesanosti politike u
kompletan slijed zbivanja. Dok su jedni smioni zagovaraci teze o vojnoj
realizaciji politicke razmjene teritorija, drugi rasporedjuju breme
krivice ukllucujuci i medjunarodnu zajednicu. No, u vojnom djelu tragedije
manje-vise svi se slazu: od prvog casa akcije deblokade pa nadalje,
stratezi Armije BiH pogresno su postavili red velicina. 

Tokom tri i po godine opsade na Sarajevo je u svakom trenutku bilo upereno
700 artiljerijskih cijevi: oko 100 tenkova, izmedu 500 i 550 PAM-ova i
PAT-ova i jos 150 oruda vecih kalibara. Obruc dug 62 kilometra stezalo je
12.000 agresorskih vojnika. Statistika bi potvrdila da svaki od njih ima
na dusi jednog Sarajliju - broj napadaca i broj zrtava opsade gotovo su
identicni. Do casa kad pada odluka o deblokadi grada. Nesto sto je trebalo
biti ispit zrelosti Armije BiH pretvorilo se u planetarnu kataklizmu: uz
potpuni vojni debakl opsade opsjedaca, akcija spasa Sarajeva je ubiIjezila
gubitak od 140 kvadratnih kilometara srebrenicke zemlje i vise od 10.000
zivota. 


MANEVAR VATROM I UDAROM

"Za uspjesno izvodenje operacije takvog obima kakva je deblokada Sarajeva
treba najmanje 40.000 vrhunski osposobljenih i primjereno uvjezbanih, ali
i naoruzanih vojnika. Kada bi se izvodila po svim vojnim pravilima, na
terenu kakav je oko Sarajeva, neophodna je jaka zracna potpora, po mojoj
procjeni jedna tenkovska brigada, barem tri artiljerijska diviziona i,
naravno, obezbjedenje ostalih faktora koji prate svaku opseznu borbenu
akciju. Koliko ja znam, bosanska vojska nema takvo oruzje, a cini mi se da
je bosanski armijski vrh preuranjeno davao javna obecanja sa rokovima, a
bez ikakvog pokrica", objavio je u dijelu svog komentara netom po
otpocinjanju akcije analiticar britanskog The Military Balance. 

U samom startu mora se iskljuciti mogucnost da su planeri akcije deblokade
manje znali od britanskih komentatora. Iz dva razloga: udarni tim Armije
BiH cine oficiri skolovani u bivsoj JNA, dakle, teorija ratovanja im je
bila skolski predmet, a na drugoj strani, imali su trogodisnje ratno
iskustvo. U cemu je onda problem? Kada je pocetkom maja 1995. godine
predsjednik Izetbegovic rekao "Sljedecu zimu ne mozemo docekati u ovakvim
uslovima" i najavio deblokadu izmedu Dana mladosti i Dana drzavnosti -
prva runda koncepcijskih sukobljavanja unutar armijskih struktura vec je
bila okoncana.

Broj vojnika svakako nije bio sporan: najveci problem agresora tokom
cetverogodisnjeg rata bilo je Ijudstvo, sto se za Armiju Bosne i
Hercegovine nijednog trenutka nije moglo reci. Ljeta 1995. godine, pet
korpusa vojske branilaca imala su registriranih 210.000 vojnika naspram
75.000 sljedbenika Ratka Mladica. Dakle, za akciju deblokade trebalo je
samo odabrati. Da ne bi bilo zabuna: u osnovnim postavkama starjesine
Armije BiH bile su jedinstvene. "Konzerva se izvana otvara", mudro su
odlucili i vec na samom startu suocili se sa nemogucnoscu obezbjedenja dva
vazna faktora: tajnosti i iznenadenja. Sve sto se kasnije dogadalo, na
teorijskoj ravni moglo bi se predstaviti kao razlika izmedu nacina
shvatanja ratovanja generala Atifa Dudakovica i ostatka starjesina ARBiH.
Vispreni Krajisnik (i jos jedan starjesina ARBiH, takoder Krajisnik) svaku
akciju planirao je u karantinu: tim koji se bavio razradivanjem ratnih
opcija sa konkretnim ciljem znao je citav mjesec provesti potpuno izoliran
od ostatka svijeta. No, zato su mogucnosti da se komsinice s prozora
dovikuju o vremenu pocetka akcije kao sto se to tokom cijelog rata
desavalo u Sarajevu - bile potpuno iskljucene.

Duboko postujuci svoju omiljenu literaturu Umijece ratovanja, Dudakovic je
za akcije birao uhodane ekipe, ne rasipajuci snagu na eksperimentisanja u
sadejstvu. Dalje, pridrzavao se vojnickog zakona o napadu: jedan glavni,
jedan-eventualno dva sporedna pravca, s tim da je glavni pravac napada
redovno bio iznenadenje. Svi ostali borci imali su jasan zadatak:
demonstrativna djejstva kojasu stvarala neizvjesnost kod neprijatelja i
ostavljala prostor generalu Dudakovicu da, kada procijeni, brzo i efikasno
izvede, sto bi vojnici rekli, manevar vatrom i udarom.


DUDAKOVIC I OSTALI

Ono sto je Dudakovicu redovno obezbjedivalo pobjedu, a njegovim kolegama
ostavljalo prostor za zavist, raspravu i kritiku, jeste registrovana
navika tvrdoglavog generala da u svakoj akciji, u casu kada je krenuo
glavnim pravcem, vec ima snage duboko u pozadini neprijatelja. Za ovakve
poteze neophodna je petlja, cvrsti zivci i ogromna doza samopouzdanja. Da
Dudakovicu nista od svega ovoga ne manjka, najbolje pokazuju rezultati. "U
samom startu smo se razisli: bilo je prijedloga da jedna ekipa napravi
plan akcije, oni su cak izvrsili i probno izvitlanje, ali nisu prihvaceni.
Trazili su da akciju pripreme za pocetak septembra, da im se daju
odrijesene ruke i da oni proberu jedinice", kaze jedan od ucesnika u
akciji. "Kada je sve pocelo, nisam se mogao oteti dojmu da ratujemo na
principu 'potuci cemo se da vidimo ko je jaci'."

Ovo nije usamljena reakcija: starjesine Armije BiH obicno rado pricaju o
ratu, ali akciju deblokade zaobilaze u sirokom luku. Neki danas, poslije
bitke svill bitaka redaju dogadaje i najradije objasnjavaju poraz snagom
agresora. Svjesni su da prebacivanje pojacanih snaga iz svih pravaca nije
moglo proci neopazeno, svjesni su takoder da su se rasplinuli na previse
pravaca napada, da je sporo, cak traljavo funkcionisalo uvodenje svjezih
snaga i da, zapravo, nista nije bilo onako kako su ocekivali.

Nije ni moglo biti: Igman, Hadzici, Lukavica, Krupac, Hrasnica, Cemerska
planina, Ilijas, iznutra Vogosca i Trebevic, akcenat napada na
komunikacijama Semizovac Srednje, Sarajevo - Konjic i Sarajevo - Visoko...
Previse frontova, previse glavnih i jos vise sporednih pravaca napada,
prespora akcija i previse nepoznavanja terena. "Kada je pakao poceo, znao
sam samo da nam se zadatak zove - Lukavica. Ne znam sta smo trebali, ali
znam da nista nismo uradili... U prvom napadu imali smo jednog poginulog i
cetiri ranjena", kaze jedan hercegovacki borac, i danas nesigurno
objasnjavajuci gdje je, zapravo, ta Lukavica.

"Treci put smo presjekli trebevicku cestu. I treci put se sve zavrsilo na
isti nacin: mi krenemo, sve uradimo, zadatak obavimo, i onda, kada treba
stici pojacanje, kada trebamo ostati, pocinje serija granata, pocinje smrt
i problemi", prica je sarajevskog borca. Oni koji su u akciji deblokade
ucestvovali na Nisickoj visoravni, jos su ogorceniji: "Artiljerija HVO-a
iz Dastanskog trebala je pokrivati nasu liniju. Njihov komandir je
napravio raspored, ali se onda nas komandant pravca 'dosjetio' da su oni
ipak HVO i trazio od momaka da ih on razbaca. Naravno, ne bismo ni mi kod
njih pristali da nas rasporeiluje tamo neki njihov i oni su onda rekli:
'lli kako je dogovoreno, ili nikako'. 

Dok su se oni tako raspravljali, poceli su nas nadlijetati cetnicki
helikopteri, pocela je pucnjava... Nas diverzantski vod je prebacen na
liniju na kojoj su momci vec dva puta vraceni. Prva, udarna ekipa je
krenula a za njom druga postava sa vrecama za spavanje - ubijedena da ce
tamo i ostati. Negdje 800 metara duboko u cetnickim polozajima docekala ih
je zasjeda: trojica mrtvih i osam ranjenih. Pet sati kasnije izvukli smo
svoje mrtve i vratili se na nasu liniju. Kasnije smo culi da je tu
poginulo ukupno 17 momaka, a oko 80 je ranjenih. Nista se nije uradilo."


GENERALSKA PREVARA

Radovan Karadzic je tih dana izjavio na Srni: "Svjesno smo ih cekali.
Nismo htjeli izlagati nase vojnike - jednostavno smo njih pustali u
dzepove i zatvarali ih." Pocetna medijska euforija koja je pratila akciju
deblokade jenjavala je sa sve cescim zatvaranjem tunela za prenosenje
sehida: tek nedavno je prvi put javno receno da je akcija deblokade
odnijela 404 zivota vojnika Armije BiH, a da je broj ranjenih dostigao
cifru od 1.360 Ni tad ni poslije niti jedan oficir Armije BiH nije prozvan
niti pozvan na odgovornost. U vrijeme same akcije, ekipi koja je kao
komisija boravila na terenu podnesen je i ovakav izvjestaj: "Pokazali smo
vareskim vlastima kako se treba ponasaff. Sto se tice fronta -imamo malih
problema, ali bit ce bolje." U te male probleme uvazeni starjesina je
smjestio sve one brojke mrtvih i ranjenih i niti jedan milimetar
oslobodene zemlje.

Ono sto je pocelo 15. juna i sto je za cetiri dana trebalo deblokirati
Sarajevo, pretvorilo se u iscrpljujuce granatiranje i frontalno
nadmudrivanje u kome je Armija Bosne i Hercegovine jako lose prosla. Jedan
od blizih suradnika predsjednika Izetbegovica tvrdi da je bio svjedokom
pripremanja Predsjednika da javnost obavijesti kako "treba izdrzati jos
samo koji dan - Sarajevo je skoro slobodno" U tom casu, tvrdi ovaj izvor,
deblokada je vec propala, a Ganic je u telefonskom razgovoru pokusao to
Predsjedniku obzirno saopciti. Nije uspio jer su iz armijskog vrha
Izetbegovicu podastirane netacne informacije, u kojima se sve odvijalo po
planu.

"Gospodo generali, vi ste mene prevarili", prva je recenica koju je
Predsjednik uskoro izgovorio na Proskoku No, to je ocito bilo sve: dubina
bosanske tragedije prostrla se tek mjesec dana kasnije, kada su prezivjeli
Srebrenicani poceli da stizu u Tuzlu Tada je na svjetlo dana izasao jos
jedan klasicni vojuicki propust koji se opet moze svrstati u notorno
nepostivanje vojnih zakona. Prije svakog napada, obezbjeduju se najslabije
tacke - jedan od vojnih postulata u slucaju Srebrenice, odnosno 28
divizije cija je ovo zona odgovornosti, ne samo da nije bio postovan vec
se postupilo suprotno:

"Jedinice Prvog korpusa Armije BiH zapocele su uspjesna ofanzivna borbena
djejstva na sirem sarajevskom ratistu, kao i jedinice drugih korpusa. Po
usmenom naredenju naceluika s~taba Drugog korpusa od 19. i 20. juna 1995.
godine neophodno je da jedinice iz sastava 28. divizije vrse manja napadna
borbena djejstva na agresorske ciljeve u zoni odgovornosti divizije sa
ciljem vezivanja agresorskih snaga za nasu zonu odgovornosti, erozivnog
djelovanja na moral agresorskih snaga te stvaranja straha i panike i
osjecaja nesigurnosti agresora. U cilju realizacije predmetnog naredenja
neophodno je da jedinice iz sastava divizije planiraju i izvode
diverzantske akcije na agresorske ciljeve u dubini privremeno zaposjednute
teritorije, zbog cega NAREDUJEM komande 280 iblbr, 281 iblbr, 284 iblbr,
285 iblbr i 28 bb, formirat ce zajednicku diverzantsko-izvidacku grupu, u
sastav ce uci cjelokupni izvidacko-divcrzantski vodovi pomenutih brigada
koje ce u optimalnom vremenskom roku biti upuceni radi izvodenja
diverzantske akcije na agresorske ciljeve na putnoj komunikaciji Vlasenica
- Han Pijesak- Sokolac."


ZONA SREBRENICE

No, bolji poznavaoci prilika u Armiji tvrde da je prvi udar na branioce
Srebrenice i Zepe izvrsen jos ranije, reorganizacijom vojske i stvaranjem
28. divizije U tom casu, gotovo polovina vojnika proglasena je viskom i sa
13 000 brojno stanje se svelo na 6 000 boraca. Drugim srebrenickim
propustom smatra se doturanje minimalnih kolicina municije. Za dvije
godine primirja, braniteljima Srebrenice dostavljeno je manje naoruzanja i
municije nego, recimo, u toku dva mjeseca prve velike agresorske of
anzive. Treci neshvatljiv i ni danas jasan potez bilo je izvlacenje 18
kljucnih starjesina na celu sa Naserom Oricem iz Srebrenice: oni su
upuceni na skolovanje u Zenicu u vrijeme kada su vojni stratezi morali
slati pojacanja u Srebrenicu. Uostalom, zar se ni za tri godine rata
Generalstab Armije Bosne i Hercegovine nije mogao dosjetiti potrebe da
svoje generale pocne slati na frontove?

Elem, kada je pocela akcija deblokade Sarajeva, Generalstab i komanda
Drugog korpusa naredili su vrsenje diverzantskih akcija kako bi odvukli
snage od Sarajeva, umjesto da su prvo obezbijedili i Ijudima i oruzjem
tamosnje najugrozenije tacke I kada je uslijedio napad na Srebrenicu i
Zepu, nista nije poduzeto da se pomogne: jednostavno su ostavljeni sami
sebi Naser Oric je u vise navrata javno ustvrdio kako mu je komanda Drugog
korpusa odbila zahtjevda se organizovano otvori prolaz.

Sta se sve desavalo u samoj Srebrenici, manje-vise je poznato. Tek
podsjecanja radi: 11. jula 1995. godine, nakon mjesec dana konstantnog
granatiranja i agresorskog zauzimanja pet punktova vojnika Ujedinjenih
naroda, narod Srebrenice krece u zbjegove. Momcilo Perisic, komandant
agresorske ofanzive, salje svoj izvjestaj: "Zadatak uspjesno okoncan."
Srebrenica je okupirana. U trenutku okupacije, slobodna teritorija
Srebrenice protezala se na 140 kvadratnih kilometara, a njeno gradsko
jezgro bilo je zasticeno Rezolucijama 824 i 836. Na ovom prostoru do
pocetka akcije deblokade Sarajeva zivjelo je 42.000 Ijudi: od tog broja,
10.000 danas se smatra ubijenim i nestalim.

Mjesecima kasnije iz srebrenickih suma izranjali su muskarci, zene i djeca
-prezivjeli. I gotovo svaki put, Srebrenicani su pitali: "Kad mogu oni bez
puske proci iz obruca, kako ne mogu borci s puskom u obruc?" Na sjednici
Parlamenta Bosne i Hercegovine odgovorio im je armijski general Rasim
Delic, odbacujuci svaku svoju krivnju i krivnju svojih suradnika,
ustvrdivsi pritom "kako je ocekivao veci otpor, a tamo nije unigten
nijedan tenk." Kasnije je to ovako objasnio: "Ja sam tvrdio da je
Generalstab Armije BiH preduzeo sve sto je bilo u njegovoj moci. Ja i sada
tvrdim (septembar 1996, op.a.) da se nije moglo predazeti vise nego sto se
predozelo i pomenuo sam tada da pozovemo one koji nisu nista preduzeli, a
mogli su. U krajnjoj liniji, demilitarizovana zona Srebrenice je bila vise
u politickoj poziciji, nego voinickoj, tako da je trebalo vise politicke
akcije."

Na koju je vrstu politicke akcije mislio, general Delic nije rekao, no
zato se jos od 1993. godine kalkulisalo sa dogovorima na najvisem
politickom vrhu po kojima su, navodno, Srebrenica i Zepa trebali biti
zamijenjeni za Ilijas i Vogosscu. Andreas Zumach, dopisnik berlinskog Die
Tages Zeitunga iz Zeneve, prvi je otkrio da je za napad na Srebrenicu
znalo nekoliko obavjestajnih sluzbi zapadnih zemalja, ali i njihove vlade
i general Bernard Janvier, komandant UN snaga u bivsoj Jugoslaviji. On je
takoder tvrdio da je napad na Srebrenicu bio ocekivan i da se odvijao uz
saglasnost Kontakt-grupe?!


VISOKA POLITIKA

"Nakon sto sam objavio tekstove o saznanjima americkih obavjestajnih slubi
u vezi sa padom Srebrenice, sredinom oktobra (1995, op.a.) kontaktirao me
je jedan njemacki general koji mi je rekao da je on sve o tome znao kroz
bilateralnu razmjenu podataka americke i njemacke obavjestajne sluzbe. Sve
sam provjerio i pokazalo se tacnim. Sada je vec poznato da je i francuska
obavjestajna sluzba imala snimljene telefonske razgovore izmedu Perisica i
Mladica, koje je dobio general Janvier ne kao UN vec kao francuski
general", izjavio je Zumach pripisujuci Janvieru odgovornost za Srebrenicu
i direktno ga optuzujuci da je ne samo znao za ono sto slijedi vec da je
od svog predsjednika Chiraca bio upozoren da ne poziva NATO da
intervenise.

Da li je iko na domacoj politickoj sceni upozorio da se komande trebaju
oglusiti na molbe Nasera Orica da se krene u probijanje koridora prema
Srebrenici, jos se ne zna. Tek, kada je Oric, obijajuci bezuspjesno vojne
pragove, odlucio da krene sam sa grupom dobrovoljaca, naknadno mu je
pridodata dovoljno slaba pomoc da takav poduhvat nije ni imao sansi da
napravi vece rezultate.

Danas, dvije godine kasnije, i vojni i politicki analiticari skloni su
tezi da je treci cin akcije deblokade Sarajeva obavio NATO, odnosno
Dayton, popravljajuci greske Armije BiH. Nakon sto je tadasnja
ambasadorica Sjedinjenih Americkih Drzava u Ujedinjenim narodima, danas
drzavni sekretar SAD, Madeleine Albright podastrla nekoliko fotografija
snimljenih najvjerovatnije bespilotnim spijunskim letjelicama, a na kojima
se jasno vide svjezi tragovi zakopavanja, odnosno posto je nedvosmisleno
ukazala na postojanje masovnih grobnica oko Srebrenice,
povrsnom posmatracu zbivanja moglo se uciniti da je svijet odlucio da
zaustavi bosansko krvoprolice.

Oni bolji poznavaoci kretanja bili su nesto cinicniji: sve je doslo na
svoje mjesto. Ili preciznije receno, akcija deblokade Sarajeva trebala je
uspjeti kako bi sloboda glavnog grada ublazila gubljenje Srebrenice i
Zepe. No, ne ulazeci u politicke kalkulacije, ostaje stravican vojni
bilans: planeri akcije deblokade Sarajeva prvo nisu uspjeli osloboditi
grad, a potom su previdjeli da trebaju obezbijediti ugrozena podrucja.
Gubitak Srebrenice a kasnije Zepe nije nista drugo nego agresorski
uzvratni udar na tada dobro poljuljane redove Armije BiH.

Reakcija medunarodne zajednice koja je potom uslijedila: prvo udarima NATO
pakta, za koje se i danas jedan od relevantnijih oficira Armije BiH kune
da su sistemski pogadali samo one agresorske ciljeve koji ni agresoru ni
njima nista nisu znacili, a kasnije Daytonom zavrsili su sarajevsku opsadu
reintegracijom. Da li slucajno ili ne, tek i Vogosca i Ilijas su postali
slobodna bosanska zemlja. Mrtvi, ranjeni, nestali, izgubljeni... tragicna
ilustracija sarajevsko-srebrenickih zbivanja iz ljeta 1995. samo su
sjecanja rodbine i prijatelja na novinskim stupcima. Jedno se ipak ne moze
poreci: predsjednik Izetbegovic je odrzao obecanje - Dayton se dogodio
prije Dana drzavnosti.