INTERVJU DANA

HALILOVIC Prvi komandant Armije BiH, penzionirani general i predsjednik
Bosanskohercegovacke patriotske stranke vrlo je precizan: Sarajevo je
odbranjeno bez ijednog metka kupljenog od famoznih Izetbegovicevih 10
milijardi DM. Sa milijardama je raspolagao Izetbegovic osobno i vrlo uzak
krug njemu odanih ahbaba, prijatelja i familije. Koliko su ih i kako
potrosili, odnosno da li ih i danas trose, i gdje ih eventualno cuvaju,
Halilovic ocekuje da sazna iz izvjestaja koji od lidera Stranke demokratske
akcije trazi jos od 1993! 


Razgovarao: Senad PECANIN

DANI: Alija Izetbegovic je prije nekoliko dana saradniku zagrebackog
Nacionala u neformalnom razgovoru otkrio do sada najcuvaniju drzavnu tajnu
- rekao je da je odbrana Bosne i Hercegovine kostala 10 milijardi njemackih
maraka. Jeste li Vi iznenadjeni ovim iznosom? 

HALILOVIC: Da, jako sam iznenadjen. U prvom momentu taj podatak mi je
izgledao gotovo nevjerovatan, jer nase procjene su govorile da su
Izetbegovic i njegova druzina koja je skupljala pare po svijetu za odbranu
Bosne - pare koje, naravno, nisu sve upotrijebljene u odbrani Bosne -
baratali sa nekih 3,5 milijarde maraka. Ali, Izetbegovic je u odgovoru
Nacionalu eksplicitan: 10 milijardi njemackih maraka. I jos kaze:
"Razmislite kako je bilo naci toliki novac!" Na pitanje gdje je taj novac
skupljan, koliko je stvarno prikupljeno i kako je novac trosen - odnosno
kako se jos uvijek trosi - Izetbegovic i njegova grupa su duzni precizno
odgovoriti i podnijeti detaljan izvjestaj bosanskim patriotima, a, naravno,
prije svega Bosnjacima, u cije je ime novac prikupljan. U protivnom, pored
toga sto ga vec odavno smatramo izdajnikom Republike Bosne i Hercegovine,
ako ne podnese izvjestaj, smatrat cemo ga i kriminalcem, jer sav taj novac
je sakupljan po njegovom nalogu, od strane grupe ljudi koji su uzivali
njegovo najvise povjerenje i sa ovlastenjima koja je on licno potpisivao.
Obaveza je podnijeti izvjestaj, tim vise sto je najveci dio naoruzanja i
vojne opreme sa kojima je Armija RBiH raspolagala bio rezultat kupovine
vlastitim sredstvima od strane boraca, zatim ratni plijen, namjenska
proizvodnja u organizaciji Armije RBiH, kao i prijateljska pomoc Irana i
Pakistana, od koje je najveci dio zavrsio u Zagrebu i Grudama. Treba
napomenuti da je Bosni od strane medjunarodne zajednice uveden embargo, ali
pravi embargo je upravo bio uveden od Zagreba i Gruda, pa tako od 15.
novembra 1992. do kraja 1993. godine - izuzimajuci cetiri kamiona municije
koji su u proljece 1993. godine propusteni do Tuzle radi Srebrenice - u
Bosnu nije doslo nista od naoruzanja ili vojne opreme. No, i pored uvedenog
embarga nas su obilazili trgovci naoruzanjem i vojnom opremom i nudili nam
sve vrste borbenih sredstava po cijenama oko 30 posto skupljim od aktualnih
cijena na medjunarodnom trzistu. Kad smo ih upozoravali na embargo, samo bi
odmahnuli rukom, uz komentar da je to njihov problem. Zbog toga su cijene i
bile uvecane. Sa jednim trgovcem smo bili dogovorili probnu isporuku
naoruzanja i municije u vrijednosti od po dva miliona DM za okruzene
gradove: Sarajevo, Gorazde, Bihac i Srebrenicu. Isplata je trebala biti po
primitku sredstava, s tim sto je trebalo obezbijediti bankovne garancije.
Kad sam Izetbegovica upoznao sa tim i trazio da se osiguraju bankovne
garancije, samo je odmahnuo rukom i rekao: "To je dobra stvar, ali nema
para." Naravno, i mi i trgovac smo bili razocarani. Embargo je, dakle,
njima bio samo izgovor. Trgovac je imao namjeru oruzje isporuciti vazdusnim
putem, padobranima, na dogovorena odredista. Ovo se kasnije ponovilo jos
nekoliko puta i svaki put nije bilo para. Navedeni dogadjaj je trebao biti
model koji bi obezbijedio kontinuitet snabdijevanja Armije RBiH, uz njeno
direktno ucesce u tome. Citava Izetbegoviceva strategija se zasnivala na
opravdanju pred narodom da se zbog embarga ne moze doci do oruzja, odnosno
da se Republika BiH ne moze odbraniti od agresije i da se mora prihvatiti
etnicka podjela RBiH - sto je zapravo i bio njegov konacni cilj. 

DANI: Kako objasnjavate cinjenicu da Izetbegovic do danas nije nasao za
shodno da bilo kojoj instituciji podnese izvjestaj o prilivu i utrosku
novca za odbranu zemlje? 

HALILOVIC: Od dolaska na vlast pa do danas, Izetbegovic i grupa njegovih
najblizih saradnika su krenuli u razbijanje Republike BiH pravljenjem
paralelnih institucija, a ne izgradnjom i jacanjem drzavnih institucija.
Tako je na donatorskom racunu za odbranu RBiH, koji je bio otvoren u
Ministarstvu financija tokom 1992. i '93. godine, stanje bilo "nula" od
uplata izvana. Istovremeno, postojao je i ziroracun negdje vani kome su
imali pristup, po informacijama kojima raspolazem, pored Izetbegovica,
Hasan Cengic, Salim Sabic, Sudanac Fatih El-Hasanein, Mustafa Ceric i Bakir
Izetbegovic. Za ostale, i onda i danas, stanje tog racuna bilo je
najstrozije cuvana tajna. Cinjenica da Izetbegovic do danas nije podnio
izvjestaj, meni je neobjasnjiva. Ipak je to njegova obaveza da objasni
zasto ga nije podnio i da kaze kada ce ga podnijeti. Mi cemo u zahtjevima
za podnosenjem tog izvjestaja istrajati, bez obzira na cijenu koju za to
moramo platiti. 

DANI: Morate priznati da Izetbegovicu i saradnicima nije bilo lako
organizovati otpor agresiji i pronalaziti sredstva potrebna za odbranu
zemlje. 

HALILOVIC: Kolika je uloga Izetbegovica i njegovih saradnika koji su bili
sakupljaci novca u organizovanju otpora agresiji, o tome ce, naravno,
historija dati svoj sud. Njegove izjave tipa "mirno spavajte", "rata nece
biti", "za rat je potrebno dvoje", "mirno setajte gradom",
najilustrativnije govore o njegovom ucescu u organizovanju otpora agresiji.
Sto se tice sakupljaca novca po svijetu, pretpostavljam da im je bilo jako
naporno boraviti u ekskluzivnim hotelima, putovati avionima i podnositi
sekiracije za tesku situaciju u Bosni, promatrajuci to na TV ekranima.
Uostalom, poznato vam je da se Silajdzic, prvi put od pocetka agresije, u
Bosni pojavio sredinom 1993. godine, a Mustafa Ceric u maju 1993, dva dana
prije njegovog izbora za reisa. Mnogo je teze bilo obicnim bosanskim
ljudima, koji su iz skromnih porodicnih budzeta morali izdvojiti od 800 do
1.500 DM da bi od Cengica i njegove kompanije kupili pusku, koja na
svjetskoj pijaci kosta oko 200 maraka, ili za svaki metak platiti jednu
marku, koji isto tako na svjetskoj pijaci kosta izmedju 20 i 30 pfenniga.
Taj obican bosanski covjek zasluzuje divljenje i postovanje, a ovi drugi,
ako ne podnesu racune i ne opravdaju sva prikupljena sredstva, zasluzuju
prezir i sankcije od svog naroda. 

DANI: Je li tacan utisak da se Izetbegovic nije "zamarao" postivanjem
zakonitosti i procedure, vec je raspolaganje milijardama maraka povjerio
svojim najblizim saradnicima? 

HALILOVIC: Nazalost, to nije utisak, to su cinjenice. O tome postoje obimne
dokumentacije i mnostvo zivih svjedoka. 

DANI: Imate li dokaza ili saznanja o prisvajanju dijela prikupljenog novca
od onih koji su njime raspolagali? 

HALILOVIC: Naravno da imam, a i dokazi su gotovo nepotrebni, jer su toliko
ocigledni. Ko god hoce, moze da ih vidi na svakom cosku, od "Sajona", preko
Sarajeva i Visokog, Fajtovaca, Velike Kladuse i Brckog, do Mostara. Oni
koji su bili posteni i sposobni, te svoju energiju trosili na odbranu RBiH,
danas su na prosjackom stapu. U njih spada najveci broj bosanskih gradjana.
Oni koji su bili podobni i poslusni, danas kupuju ili prave tvornice i
hotele, aerodrome i vile (zgrade) i uzivaju rezultate nase borbe. Osvrnimo
se oko sebe, pogledajmo i vidjet cemo dokaze. 

DANI: Vjerujete li, u svjetlu informacije o utrosku deset milijardi maraka,
da su logisticari Armije BiH mogli bolje iskoristiti novac? 

HALILOVIC: Prije svega, logisticari Armije Republike BiH nisu imali na
raspolaganju pomenutih 10 milijardi DM. Da su imali, danas bi BiH kao
drzava bila slobodna, bilo bi mnogo manje zrtava, mnogo manje prognanika;
naravno, ne bi bilo, od strane Izetbegovica priznate, Republike Srpske,
niti bi fantomska paradrzavna tvorevina HR Herceg-Bosna funkcionirala, iako
nas cimbenici iz Hercegovine uvjeravaju kako vise ne funkcionira.
Logisticari i komandanti u Armiji RBiH su nadljudskim naporima, prije svega
osloncem na vlastitu proizvodnju i ratni plijen, krajnjim naporima
uspijevali prehraniti borce i osigurati minimalnu kolicinu municije
potrebne za vodjenje borbe. Pa, Sarajevo je odbranjeno bez ijednog metka
kupljenog od tih famoznih Izetbegovicevih 10 milijardi DM. A kako smo se
snalazili, o tome je javnost djelomicno upoznata. Sa tih 10 Izetbegovicevih
milijardi maraka raspolagao je on i vrlo uzak krug njemu odanih ahbaba.
Koliko su ih i kako potrosili, odnosno da li ih i danas trose, i gdje ih
eventualno cuvaju, nadam se da cemo doznati iz izvjestaja kojeg ce on
jednoga dana morati predociti javnosti. Pomalo mi ga pocinje biti zao,
koliko ce mu napora trebati da sve to opravda. Jer, kad bi uracunao
kompletno naoruzanje sa kojim je Armija RBiH raspolagala, a koje je
najvecim dijelom ratni plijen, odnosno i ono koje su borci kupili kao
pripadnici Patriotske lige, i kad bi na to dodao jos i onaj dio naoruzanja
i opreme koju smo dobili kao pomoc od prijateljskih zemalja, jos kada bi
dodao onaj brod oruzja, poklon pakistanske vlade, koji je nestao i o cijem
navodnom nestanku samo Silajdzic zna detalje - tesko da bi mogao opravdati
i dio toga. .....

DANI: U svojoj knjizi Lukava strategija pisete da je u prvih 14 mjeseci
rata, u periodu kada ste Vi bili na celu Armije BiH, Armija potrosila
2.978.104 DM, 20.077 USD i 413.700 lira, sto je, sve zajedno, nesto iznad
3.000.000 DM. Kako ste dosli do ovog podatka, s obzirom da on u odnosu
prema 10 milijardi DM djeluje nevjerovatno? 

HALILOVIC: Do tog podatka sam dosao na osnovu izvjestaja finansijske
komisije koja je izvrsila kontrolu na moj zahtjev i koja je napravila
zavrsni racun. Napominjem da je taj novac najvecim dijelom prikupljen
unutar BiH , i to najvecim dijelom od gradjana i privrednih organizacija.
Vlada je dala jedan manji dio. Vec sam rekao da je u nekoliko navrata, kada
su se pojavljivali trgovci oruzjem i nudili oruzje koje su htjeli
isporuciti tamo gdje im mi kazemo, znaci na slobodnim teritorijama,
Izetbegovic govorio da para nema. U knjizi sam takodjer napisao, na osnovu
zavrsnog racuna koji je uradjen za 1993. godinu, da je Armija od
25.06.1993. do kraja 1993. potrosila 35.740.173,20 DM, a da je tokom 1994.
godine potrosila 59.631.588 DM. Tamo sam, takodjer, obrazlozio da je jedan
dio tih sredstava potrosen nenamjenski. Naprimjer, samo za dnevnice
generala i oficira iz Generalstaba i Ministarstva odbrane potroseno je oko
1.000.000 DM, a za kupovinu artikala za ishranu zivotinja 261.042 DM. Ili,
za kupovinu terenskih vozila utroseno je 605.330 DM. Nadam se da ste uocili
da je, prema podacima koje sam iznio u knjizi, Armija u vrijeme dok sam joj
bio na celu potrosila oko 3.000.000 DM, a za gotovo isti period u drugoj
polovini '93. godine i tokom z94. godine, kada je Delic bio na celu Armije,
Armija je potrosila oko 96.000.000 DM. Nadam se da su citaoci svjesni
kolika je sada slobodna teritorija, a kolika je bila 1992. godine, i u
prvoj polovini 1993. godine. I da zakljucim: Podaci koji su koristeni u
knjizi, pravljeni su na osnovu zavrsnih racuna radjenih u GS i Ministarstvu
odbrane. Kada se sve to sabere, Armija je tokom 1992, 1993. i 1994. godine
potrosila oko 100.000.000 DM, sto je stoti dio od Izetbegovicevih 10
milijardi DM. 

DANI: U Saopcenjima BPS-a, ciji ste predsjednik, tvrdite da ce
privatizacija posluziti pojedinim ratnim profiterima da uvecaju svoje
bogatstvo. Vjerujete li da postoji nacin da se to sprijeci? 

HALILOVIC: Da, i ovo su realnosti koje najvise bole naseg covjeka. 
......
Bogatstva koja su stecena u ratnim godinama, u krvi i na stratistima naseg
naroda, na muci naseg covjeka. Zar ljudski um moze prihvatiti tu cinjenicu
kao normalnu stvar. Zar se to moze tumaciti sposobnoscu i poduzetnistvom
pojedinca. Sposobnost i poduzetnistvo u ratnom vihoru!!! To je zlocin, i mi
te pojedince smatramo ratnim zlocincima. Taj zlocin prema nasem covjeku oni
nastavljaju i danas. Certifikati se kupuju za 10-20 posto od njihove
nominalne vrijednosti.
Primorani su da ih prodaju najbolji sinovi ove zemlje. Kupuju ih ratni
profiteri. Za vrijednost od milion DM certifikata oni utrose 100.000 do
200.000 DM. A onda u privatizaciji ucestvuju sa tih milion maraka. To je i
odgovor na pitanje da li ce da uvecaju svoje bogatstvo. Da, i to vise puta.
Mozete zamisliti kakva ce onda biti razlika izmedju bogatih i siromasnih.
Medjutim, ukoliko dodje do promjene vlasti, onda ti koji budu na vlasti
treba da pokrenu pitanje porijekla imovine. Ukoliko se budemo mi pitali, ne
samo da cemo ispitati porijeklo imovine nego i imovinu ratnih profitera
vratiti svome narodu. Stitit cemo interese najsiromasnijeg dijela nasih
gradjana i najboljih sinova Bosne, a podsticat cemo obrazovanje i pravilno
cemo ga nagradjivati. 

DANI: Saopcenja Vase stranke najcesce predstavljaju radikalnu kritiku
Dejtonskog mirovnog sporazuma. Vjerujete li da je to politicki mudra i
promisljena orijentacija? 

HALILOVIC: Da orijentacija BPS-a nije i mudra i promisljena, jedino
preostalo uporiste bosanskih patriota bile bi bosanske sume. Ovakvo
promisljanje moglo bi izgledati radikalno kada neuporedivo radikalnija od
njega ne bi bila ponizenja kojima smo izlozeni. Pod okriljem Dejtonskog
ustava liseni smo legalne Republike BiH, koju smo branili, a cetnici su
nagradjeni "Republikom Srpskom", za koju su klali, silovali i palili. Dok
borci Armije RBiH u potrazi za bilo kakvim poslom obijaju pragove ratnih
profitera, na parkingu u Visokom se od ociju javnosti skrivaju hiljade
kostura masakriranih Srebrenicana. Ostalo nam je, prema domacim i stranim
arhitektima sramne dejtonske kapitulacije, jos samo jedno: da svecano
proslavimo 21. novembar - dan drzavnosti cetniteta "Republike Srpske", dan
zalosti izdanih i prevarenih branilaca RBiH, dan rastuceg gnjeva bosanskih
patriota. No, BPS je i odgovorna, drzavotvorna stranka. Nama je jasno da se
Dejtonski ugovor sastoji iz dvije cjeline: mirovnog sporazuma izmedju RBiH
i agresorskih drzava, te ilegalnog i oktroisanog Dejtonskog ustava. Mirovni
sporazum i nadalje uvazavamo; Dejtonskom ustavu osporavamo legalitet,
upozoravamo javnost na njegovu pogubnost i stavljamo ga pred sud javnosti.
BiH nije nikakva "nicija zemlja", niti su njeni gradjani nomadsko pleme
koje je jucer krenulo sa Karpata, danas konaci u Bosni, a sutra ce zimovati
gdje stigne. Mi smo 1992. svoju nezavisnost potvrdili referendumom gradjana
i medjunarodno priznanje stekli kao ustavno uredjena, suverena republika.
Njen Ustav, kao vrhovni zakon drzave, jasno je propisivao jedini legalni
nacin donosenja ustavnih promjena, dopuna i izmjena. Taj temeljni princip
ustavnosti i legaliteta grubo je prekrsen u stranoj vojnoj bazi, 10.000
kilometara daleko od agresiji izlozene Republike BiH, od strane inostranih
"medijatora" i domacih izdajnika. Jednostavno govoreci, sa postojanjem
Republike Srpske na teritoriji Republike BiH niti jedan cestit covjek se ne
moze pomiriti. 

DANI: Cini mi se da Vase optuzbe bosnjackih lidera koji su ucestvovali na
pregovorima u Daytonu ne uvazavaju okolnosti pod kojima su pregovori
vodjeni i bitan uticaj medjunarodne zajednice na konacan izgled mirovnog
sporazuma. 

HALILOVIC: Da bi i on zelio cjelovitu BiH, ali da ona nije moguca jer
"svijet ne dopusta", bila je i ostala jedna od Izetbegovicevih omiljenih
zamijenjenih teza. 

Istina je, medjutim, da je pod njegovim rukovodstvom, posebno u drugoj
polovini rata, nizom organizovanih postupaka, bitno oslabljena odbrambena
sposobnost zemlje. I drzavna politika i Armija RBiH su od opstebosanske
pretvorene u pseudomuslimansku, sto je i bio cilj agresora. Sposobni, u
ratu dokazani kadrovi u Armiji sistematski su uklanjani u korist
nesposobnih, ali poslusnih. U sami vrh oruzanih snaga instalirana je
garnitura KOS-a. Sirom su otvorena vrata ratnom profiterstvu, cime su moral
i zanos iz 1992. postepeno zamijenjeni rezignacijom. U takvoj situaciji
potpisani su dejtonski dokumenti. Izetbegovic se i danas brani tezom da je
to ucinio pod pritiskom "zavrtanja ruku" od strane medjunarodne zajednice.
Pri tome "zaboravlja" da su u isto to vrijeme branioci domovine polagali
zivote, ali nisu pristajali na poraz ili kapitulaciju, odnosno da on, kao
izabrani clan Predsjednistva RBiH, jednostavno nije imao pravo da pogazi
Ustav vlastite drzave. Morao se suprotstaviti ilegalnom rusenju ustavnosti,
mogao je pustiti da mu i odrezu "zavrnutu ruku", ali jednostavno nije smio
pogaziti zakletvu pod kojom su se borili i ginuli branitelji Republike BiH.

DANI: Ponekad mi se cini da je pogonsko gorivo Vase kritike bosnjackih
lidera uvrijedjenost njihovim odnosom prema Vama? 

HALILOVIC: Kada je u novembru 1993. godine Izetbegovic objasnjavao razloge
mog smjenjivanja, pored ostalog je izjavio da je istraga u toku i da ce
javnost biti podrobno informisana o njenim rezultatima, sto je u osnovi
bilo netacno. Tacno je bilo da su sa mnom vodjeni informativni razgovori, a
da nije bio otvoren nikakav istrazni postupak, jer za njega nije bilo
razloga. Drugi put je upravo vama, g. Pecanin, rekao u intervjuu Danima,
kojeg je dao z94-z95. godine, da sam se sam povukao, sto takodjer nije bilo
tacno, itd., da bi u jednom intervjuu ustvrdio, mislim da je to bilo '96.
godine, kako ga ja mrzim. Svaki put nakon tih genijalnih otkrica pravdao
sam ga nedovoljnom informiranoscu, dakle, da ga obmanjuju suradnici,
odnosno da je u pitanju senilnost. Mnogo kasnije sam razumio da su on i
propagandna masinerija kojom raspolaze primjenjivali staljinisticki metod u
obracunu sa politickim neistomisljenicima tj. svodjenje koncepcijskog
sukoba na personalnu ravan. Ja sam, po Izetbegovicu, trebao tokom z94.
godine da dokazujem kako nisam kriminalac, tokom z95. godine kako se nisam
sam povukao, a od z96. godine do danas da dokazujem kako ga ne mrzim, nego
naprotiv. Za to vrijeme, on je mogao na miru da trosi tih 10 milijardi DM,
da prizna Republiku Srpsku, da mu se dogodi neuspjela deblokada Sarajeva,
pad Srebrenice, da se borci, prognanici, radnici, penzioneri nadju u
nesnosljivoj socijalnoj situaciji, dok on u miru sa Lagumdzijom ispija kafe
i jedan drugog hvale po novinama. Ili, naprimjer, ako kazem za Silajdzica
da u prvoj godini i po rata nije nikako dosao u Bosnu, da je sestru
postavio za ambasadora, a brata za vojnog atasea u Pakistanu, da je zajedno
sa Izetbegovicem, Tudjmanom i Milosevicem dijelio BiH, i, na sto sam
posebno ogorcen, sto je bio jedan od najglasnijih zagovornika obustavljanja
operacije za oslobadjanje Hercegovine u jesen z93. godine, i to mu je,
nazalost, sa Izetbegovicem uspjelo. Ako mi on, kao Izetbegovic, kaze kako
ga mrzim, meni ne ostaje nista drugo nego da uporno objasnjavam kako ga ne
mrzim, nego naprotiv. Uostalom, g. Pecanin, vi se necete ljutiti ako
konstatujem da vi niste bili ni nacelnik GS PL, ni komandant republickog
staba TO, ni nacelnik GS Armije RBiH, a, ipak, povremeno, i to cesce nego
ja, kritikujete aktualnu vlast. Interesuje me gdje je rezerva vaseg
pogonskog goriva za kritiku bosnjackih lidera, da ponekad mogu dopuniti
svoj rezervoar kada mi nestane goriva. 

Objavljeno u broju 119 DANA, 10. septembar / rujan 1999.