NRP

RBiH nije priznata zahvaljujuci pregovorima, a pogotovo ne zato sto bi neko u svijetu, recimo, volio Bosnjake. Ona je priznata zahvaljujuci normama Internacionalnog prava, kojih se ni najvece svjetske sile ne zele odreci. To pravo najvise stiti njihove vitalne interese, pa se one zalazu za ocuvanje cistoce institucija medjunarodnog prava i Povelje UN. Stoga RBiH ne moze nestati zato jer "neko mrzi Bosnjake" ili "ne zeli muslimane u Europi" -- RBiH moze nestati samo ako Parlament Republike prihvati promjenu, a to se nije desilo. Dejtonski spoeazum je samo mirovni sporazum, a nije niti je mogao biti sporazum o ustavu jedne clanice UN - osim ilegalno. Dogovorno, umjesto pravnog (normativnog) sankcioniranja agresije od strane Alije Izetbegovica je po tada vazecem Ustavu Republike, cin veleizdaje i kaznjava se kao teskokrivicno djelo (Clan 154 i 155). Isto tako, pokusaj da se nakon Dejtona u Parizu pravno potvrdi Dejtonski sporazum, nije valida jer isti, pariski potpis u Parlamentu Republike BiH nikada nije verificiran. Za razliku od SFRJ, podjela RBiH, bilo na kantone, provincije ili entitete nije mogla biti legalno na dnevnom redu nikakvih pregovora. Za razliku od RBIH Ustav SFRJ definirao SFRJ kao slozenu drzavu, nakon njene disolucije, izlazak RBiH iz SFRJ bio je legitiman, odn. legalna disolucija a ne ilegalna separacija. Nije postojao nacin da se to zaustavi, a da se ne naruse opste norme internacionalnog prava. Cak su i "prirodni, vjerski i historijski saveznici" Srbije priznali Republiku Bosnu i Hercegovinu, jer su nemocni pred vlastitim obavezama prema Povelji UN. Okupacija veceg dijela RBiH i genocid nisu ugrozavali te cinjenice, jer je internacionalno pravo i uspostavljeno da sila i zlocini ne bi bili odlucujuci za nastanak i nestanak drzava. Jedini nacin da se RBiH podjeli prema zahtjevima republika Srbije i Hrvatske bio je da se po modelu Jugoslavije i RBiH pretvori u slozenu drzavu. Uslov za to je bio nalazenje saveznika unutar RBiH i zadovoljenje principa dobrovoljnosti zrtve da se odrekne pravne zastite. RBiH je prestala biti drzava i postala unija vise drzava onog trenutka kada su Alija Izetbegovic i Haris Silajdzic uspjeli svoju volju predstaviti kao volju jednog od konstitutivnih naroda - Bosnjaka.

Danas smo svjedoci disolucije Daytonske BiH po logici legalne disolucije SFRJ metodom donosenja tzv 'zakona o prestanku vazenja zakona RBiH' u parlamentu tzv Federacije - ilegalne dejtonske tvorevine. Ilegalni su i nistavni dogovori predstavnika bh. izvrsne vlasti i agresora 10 000 kilometara daleko od drzavnih institucija i iza zatvorenih vrata u stranoj zemlji, van mandata i suprotno vazecem Ustavu. To je bila samo zavrsnica visegodisnjeg nezakonitog pregovaranja, ne o prekidu vatre, nego o Ustavu i to van procedura i institucija ustavnosti -- cime je primjena sile prihvacena kao metod razgovora sa drzavom i narodom. Pregovarane su vecinske i manjinske etnicke provincije, kantoni i entiteti. Potpisivane etnicke granice postale su granice smrti tako sto su zivi ljudi u opcinama, kantonima, i entitetima ostajali jedina prepreka da ti entiteti i stvarno postanu etnicki odnosno nacionalno (drzavno) ekskluzivni. Alija Izetbegovic o kojem se danas govori kao o "naivnom politicaru" ili "zrtvom zavjere svijeta", u stvari je pravnik svjestan posljedica odustajanja drzave-zrtve od svojih prava: da se na agresora primjenjuje iskljucivo internacionalno pravo u sudskim institucijama UN, a ne dogovori koji podrazumjevaju jednakost krivca i zrtve.

Tako je Predsjednik Predsjednistva RBiH sebi, suprotno datoj zakletvi i vazecem Ustavu, uzeo za mandat da medjuanrodnu zajednicu oslobodi obaveze zastite RBiH kao punopravne clanice UN -- te tako buducnost naroda i drzave stavio u ruke ad hoc sudovima, posrednicima, konferencijama, kontakt grupama i dogovorima na kojima se krivci i zrtve tretiraju jednako i na kojima vrijede politicke zavjere umjesto konvencija prema kojima je RBiH bila neupitna. Da bi mogli sjesti za pregovoaracki stol sa drzavama-agresorima, konstatirali su da "ne postoje losi narodi nego samo losi pojedinci". Da bi vlastitu drzavu mogli podijeliti sa njima, rekli su svom narodu da "nije bitna drzava nego narod". Da bi potpisi i ratnih zlocinaca vrijedili, ubijanje Bosnjaka i stiskanje u geto na 24% teritorije BiH, proglasili su "sudbinom" -- a sebe proglasili borcima za sirenje islama, tako sto su cetnicke pokolje i volju Karajica i Mladica proglasili nasom sudbinom.

Tako neutralizirajuci istinu koja kaze da pored losih naroda ili losih pojedinaca postoje i lose drzave, gradjanima podjeljene BiH ponudjene su ad hoc institucije, napravljene da se u stvarnim institucijama UN ne bi morao obavljati prljavi posao. Tako je postalo moguce da se Karadzicev plan za Bosnu, stvaranje Republike Srpske, predstavi umjesto Ustava i Republike BiH. Jedina razlika izmedju daytonskog i Karadzicevog plana je sto u daytonskom planu, zbog zahtjeva iskljucenja atributa zlocina kao nacina nastanka Republike Srpske, mora biti iskljucen i sam Karadzic. Posljedice sa kojima se danas suocavamo su da se na drzave agresore, ratne zlocince i njihove zrtve ne primjenjuju metodi koje nalaze Povelja UN, nego ad hoc institucije -- poput Tribunala u Haagu -- koje umjesto da sude drzavama za genocid, sude pojedincima; samo nekim, samo za neke zlocine, na samo nekim teritorijama i za samo neko odredjeno vrijeme. U zamjenu za pravdu i drzavu, Bosnjacima su ponudjena "ljudskih prava" -- prava koja uvrijedjene i ponizene upucuju na sudove i organe navodnih daytonskih entiteta-drzava, nastalih na genocidu i izraslih iz agresije.

Ove stranice su posvecene svim zrtvama osmogodisnjeg rata protiv drzave i naroda, Republike Bosne i Hercegovine. Ovo je i poziv da nam se pridruzite jer "Bosne" jos ima i grobari Republike i njenog naroda imaju jos mnogo posla uraditi da bi dokrajcili drzavu i narod. Nacionalna republikanska partija (NRP) zna sta oni jos moraju uraditi i nikada nece dozvoliti da se posao ubijanja zavrsi i legalizira sudjelovanjem samih zrtava. Zbog toga pozivamo sve patriote bez obzira na narodnu, vjersku i stranacku pripadnost da nam se pridruze.