NACIONALNA REPUBLIKANSKA PARTIJA BIH

- NRP -


REPUBLIKA BOSNA I HERCEGOVINA U DEJTONU NIJE NASTALA
NITI JE U DEJTONU          MOGLA NESTATI.
ZBOG ZASTITE INTERNACIONALNOG PRAVA REPUBLIKA BIH JE SAMO
SUSPENDOVANA, A PRLJAV POSAO UKIDANJA JEDNE CLANICE UN
PREBACEN JE U INSTITUCIJE DEJTONSKOG USTAVA.


DA BI PRLJAV POSAO BIO BEZ POSLJEDICA ZA  INSTITUCIJE UN,
REPUBLIKA JE IZVUCENA IZ PODRUCJA U KOJEM SE PRIMJENJUJE
PRAVO NA PODRUCJE  U KOJEM SE PRIMJENJUJE DOGOVOR ZRTVE
I KRIVCA.

 
DOGOVOR  POZNAT KAO DEJTONSKI SPORAZUM JE PROCES U KOJEM
REPUBLIKA TREBA DA NESTANE NA JEDINI MOGUCI LEGALAN NACIN
- DA GRADANI JEDNE CLANICE UN  SAMI I DOBROVOLJNO IZMJENE
USTAVNI SISTEM U KORIST NOVIH ENTITETA ODNOSNO REPUBLIKE
SRPSKE.


DA BI TAJ PROCES USPIO, U BOSNI I HERCEGOVINI JE NA DJELU
MEDIJSKI, USTAVNI, KULTURNI I EKONOMSKI  PROJEKAT
NAVIKAVANJA ZRTVE DA PRIHVATI REZULTATE GENOCIDA, STO JE I
SAMO GENOCID (Vizentalovo misljenje o definiciji genocida).


NIJE TACNA "MISAO" DA "BOSNE NEMA, AKO JE SRBI I HRVATI
NECE". TACNO JE DA BOSNA MOZE  NESTATI SAMO AKO I KADA SE
I BOSNJACI SA TIME SLOZE, KAO KONSTITUTIVNI NAROD U
ZNACENJU PREMA ZADNJEM LEGALNOM USTAVU RBiH.
 

NEOVISNO O USPJEHU ILI NEUSPJEHU, SVI GRADANI KOJI ZELE
OPSTANAK RBiH MORAJU RECI "NE" PROCESU KOJI OD NJIH ZELI
DOBITI PRISTANAK DA IM SE USTAVI PRAVE GENOCIDOM.


NIKO NEMA PRAVO, U IME GRADANA RBiH, POSLJEDICE AGRESIJE
I GENOCIDA PRIHVATITI KAO OSNOV USTAVNOG STANJA.


ZA BOSNJAKE TO NIJE POLITICKO PITANJE,  NEGO JE PITANJE
OPSTANKA.








OSNOVNI PRINCIPI

Nacionalna republikanska partija jedinstva (NRP) je drzavotvorni
pokret. Njegov temeljni cilj je uspostava legalne, cjelovite i
suverene Republike Bosne i Hercegovine, kao neupitne geopoliticke
i pravne cinjenice, koja naglasava pravo na kontinuitet drzavnosti
kao osnovno ljudsko pravo iz kojeg priozilaze sva druga ljudska prava.

Bosna i Hercegovina kao drzava i nacija moguca je jedino po
univerzalnom kriteriju organizacije Ujedinjenih Nacija,  kao
nacija  koja je  zajednica naroda, a ne po principima autokefalne
duhovnosti u kojima se narodi nazivaju nacijama tj drzavama.
Republika BiH slijedi Povelju UN i predstavlja naciju kao konvenciju
o zajednickom zivotu svih njenih naroda, a ne obrnuto po cemu bi
jednakost pojma nacije i naroda pa i vjere istovremeno znacilo tri
nacije odnosno tri drzave u Bosni i Hercegovini. Organizacija
Ujedinjenih Nacija podrazumjeva 187 drzava-nacija, a ne 35000
naroda u tim drzavama. Nacija jeste drzava ali nacija nije narod
nego nadnarodna kategorija - konvencija o zajedniskom zivotu bilo
kojeg broja naroda.

Republika  BiH kao nacija se zasniva na konvencijama vazecim u
teoriji suvremene drzave po kojima drzavu cini zakonodavna, sudska
i izvrsna vlast, a ne politicka volja bilo kojeg politickog ili
etnickog faktora.

Unije , asocijacije, savezi itd. zasnivaju se na politickim
voljama drzava - Republika ( a ne naroda), koje se predhodno
ukljucuju u iste svojom slobodnom vojom, koja implicira i pravo
napustanja takvih unija ili slozenih drzava. Legalnost raspada
SFRJ je najbolji primjer. Zahtjev agresije i Dejtonskog sporazuma
da se BiH definira kao zajednica zanovana na politickim voljama
"konstitutivnih" naroda ili "entiteta" implicira pretvaranje BiH
u slozenu drzavu ciji bi raspad onda bio legalna disolucija
dijelova, a ne ilegalna separacija.  RS  bi legalno postala
drzava upravo po principu po kojem je izlazak BiH iz Jugoslavije
bio legalan. Jugoslavija je nastala udruzivanjem u slozenu drzavu,
a RBiH se genocidom,  pretvara u slozenu drzavu. Pretpostaviti
je da slijedi "legalan raspad" po principu raspada SFRJ. Zato je
imperativ opstanka BiH ne prihavatiti njeno pretvaranje u slozenu
drzavu, odnosno ne prihvatiti Dejtonski sporazum.


ZNACAJ IMPERATIVNOG  ODBIJANJA DEJTONSKOG SPORAZUMA JE USLOV DA SE
GENOCID NE PONOVI

Nije tacna definicija konstitutivnosti promovirana od strane
tzv.lidera Bosnjaka po kojoj "Bosne nema ako je Srbi i Hrvati nece".
Tacno je da konstitutivnost znaci ; Bosne eventualno nema ako je
i posljednji konstitivni narod, Bosnjaci nece. U toj cinjenici je
najveca i opasnost za BiH ako Bosnjaci kazu DA, odnosno najveca
snaga Bosnjaka ako kazu NE Dejtonu. Osim toga morali bi i gradani
iz zadnjeg legalnog (pred-dejtonskog) Ustava RBiH, da se izjasne
da ne zele BiH da bi R.BIH kao drzava i stvarno - De Jure mogla
nestati i u Sekretarijatu UN umjesto nje mogla legalno i konacno
biti prijavljena dejtonska UNIJA RS i Federacije.

Bosnjaci nikad ne smiju nikad reci DA, da im se ustav pravi nozem.
To DA je dobrovoljno nestajanje kroz pozivanje na sljedeci genocid,
sto je opasna i dokazana patologija mnogih bh. "velikih" muslimana,
koji su svjesno ili podsvjesno pripadnici svojevrsnog drzavnog i
etnickog srpstva. Pristanak na nestanak Republike BiH, a nastanak
Republike srpske od strane  navodnih "prvih muslimana" BiH, je
fenomen koji se mora otvoriti za diskusiju.

Kao varijante autokefalne duhovnosti, a ne varijante drzavnosti BiH,
postoje platforme vrha SDA "u svojoj vjeri - na svojoj zemlji", HDZ
sa trecim entitetom i naravno SDS sa " samo jednom duhovnoscu na
jednoj teritoriji". U tom smislu, ovo prihvatanje od strane mnogih
Bosnjaka i Hrvata ovog osnovnog pravoslavnog principa, smatramo da
vjerske i duhovne granice u BiH nisu identicne narodnim. I u
prividno nesrpskim nacionalnim strankama postoje snazni  mehanizmi
i osjecanja pripadnosti i potpore projektu velike Srbije.
Prepoznatljiva i danas aktuelna varijanta  podanistva  mnogih
navodno "velikih" muslimana i katolika ili pak socijaldemokrata,
ogleda se u tvrdnji "da se Dejton ne moze suspendirati jer "nece
Srbi pristati".  Isti sindrom pokazan je 1992 obrnutom tvrdnjom,
da se Ustav Republike moze  mjenjati na osnovu toga sto  se
"mora pregovarati sa onima koji pusku nose". Takav karakter imaju
i individualizacije genocida nad bosnjacima kroz tvrdnju "nema
losih naroda , imaju samo losi pojedinci". Od istog "lidera
Bosnjaka" potekla je i suprotna misao kada je njegov bosnjacki
narod u pitanju - o kolektivizaciji zlocina Bosnjaka nad Srbima
kroz "izvinjenje u ime Bosnjaka".

Konzistentno tome iz krugova "multikulturnih" branitelja
dejtonskog izjednacavanja krivca i zrtve tvrdi se da su agresija
i genocid iz Srbije bili  "ludilo", ili da istinu tek treba
dokazati na raznim komisijama za pomirenje ili da ce BiH nestati
 ako propadne Dejton, odnosno da BiH nastaje tek u Dejtonu, ili
 da je Srbija svjetska sila jer cijeli "svijet" ne zeli Bosnu
 itd...
Eventualni bosanski  program  trebao bi da vidi vizije za
opstanak Bosne upravo u pokusaju da se javnosti BiH objasni
mehanizam po kojem je "cijeli svijet" 1992 priznao Bosnu, pa
cak i povjesni i vjerski saveznici Srbije -  Rusija, Francuska
Engleska, Kina i Grcka.  Koja je to "sila " ucinila da se
Republika BiH prizna od strane SAD !?  Koja je to sila
"natjerala" SAD da u maju 1992. godine da ultimatum JNA da
napusti Bosnu, a koja je to sila natjerala tadasnjeg prvog
"muslimana" BiH  da taj ultimatum onemoguci izjavom "JNA nije
agresor"?.
Da bi se odgonetnulo i zaustavilo aktuelno umiranje Bosne
treba razjasniti i kako je moguce da se Golanska visoravan
jos uvijek - poslije 24 godine - naziva okupirana teritorija,
a okupirana teritorija RbiH , clanice UN se naziva  Republika
srpska. Najveca svjetska sila (SAD) dvadeset i cetiri godine,
za svog najveceg prijatelja na Bliskom istoku (Izrael), od
jedne od toj sili najmrzih zemalja, Sirije, ne moze da dobije
pristanak ni na dnevni red, a kamoli pregovore ili promjenu
definicije Golana kao OKUPIRANE TERITORIJE, prije nego sto
Izrael napusti taj Golan.  Odgovor je jednostavan ;
 
Od osnivanja UN, stvari se ne rjesavaju na zutim fotografijama
konferencija "velikih sila" nego, postoji medunarodno
(internacionalno) pravo. Ne postoji samo onda kada ga se zrtva -
zemlja clanica UN - sama odrekne. U Bosni nazalost, od skolskih
klupa pa do teorije anti-drzave vrha SDA  potpuno se zapostavlja
snaga medjunarodnog prava.
Elita bh. klasicara propagira sanjanje Bosne kroz zute
fotografije i sanjanje sebe na tim fotografijama. U raznim
Konacima, Zenevama, Dejtonima ili pak vecerama nastaju nove
zute fotografije pregovora i razgovora o Bosni.  Posljednje
pitanje koje svi gradani lojalni Bosni mogu postaviti sebi
je; - zasto je u dejtonskim institucijama potrebno donijeti
toliko  zakona o prestanku vazenja zakona Republike BiH, -da
bi Republika BiH nestala, a Republika srpska nastala -?
Odgovor je opet jednostavan - zato jer postoji Republika BiH
kao pravna cinjenica koja ne moze nestati u Dejtonu, nego
moze nestati samo u izuzetno dugom i pravno slozenom procesu
navodnog dobrovoljnog pristanka njenih gradana.
Upravo taj proces ne provodi ni Karadzic ni gospodin Klajn
ni Petric, nego treci konstitutivni narod ciji se pristanak
po zadnjem legalnom Ustavu Republike BiH za to mora dobiti,
a to su Bosnjaci.




PRAVO KOJE GARANTIRA OPSTANAK REPUBLIKE BIH POSTOJI , ODNOSNO
PRAVO NE POSTOJI SAMO AKO GA SE ZRTVA SAMA ODREKNE.

Formula Dejtona u kojoj   Hrvati  i Bosnjaci  u dejtonskim
parlamentima  "dobrovoljno" izglasavaju zakone "o prestanku
vazenja zakona" Republike BiH, implicira upravo pokusaj da
se taj zahtjev dobrovoljnosti ukidanja BiH od strane posebno
Bosnjaka, kao zrtve agresije   uknjizi kao legitimna izjava
volje onih koji su 1992 jasno rekli da zele BiH. Ovo nastojanje
navodnog dobrovoljnog ukidanja BiH je upravo dokaz da dejtonski
potpisi nisu bili ni dovoljni ni legalni da bi jedna clanica
UN nestala, odnosno u svom ustavnom smislu bila redefinirana.
Potrebno je da gradani kao subjekt tada vazeceg ustava
dobrovoljno zamjene cijeli ustavni sistem i tako parafiraju
dejtonske potpise i amnestiraju dejtonske potpisnike. Ukidanje
gradana i uvodenje "svih" naroda kao konstitutivnih, posebno u
Federaciji, a posebno u RS je najnovije dejtonsko mocno oruzje
podjele BiH. Tako na primjer izvikana odluka Ustavnog suda o
konstutivnosti u "oba entiteta" kroz vijeca naroda u entitetima
pretvaraju iste u drzave, a ne dokidaju tzv. entitete.

NRP u potpunosti priznaje i afirmira atribute suvereniteta ;
NEDJELJIVOST, NEUPITNOST I NEPRENOSIVOST.
Zbog toga BNRP ne priznaje naknadnu podjelu suvereniteta u
postojecem ustavu, na ustav RS i ustav Federacije, jer je
suverenitet nedjeljiv.

NRP ne priznaje zamjenu ustavnog sistema Republike pod
izgovorom volje spoljnjeg faktora (navodnog svijeta), jer
je suverenitet neprenosiv. BNRP ce siriti svijes o istini
da OHR, OSCE i druge institucije zbog neprenosivosti
suvereniteta , mogu donositi samo privremene zakone, da su
njihove i tzv konacne odluke samo privremeni zakoni, a da
su samo grdani BIH subjek tonosenja stalnih zakona. Isto
tako , svi stalni zakoni doneseni na osnovu privremenih
zakona ovih kvazi institucija su predmet revizije i
eventualne nistavnosti.
NRP ne priznaje diskontinuitet drzavnosti i ustavnog sistema
proizaslog iz bilo kakvog dogovora jer je suverenitet neupitan
( nediskutabilan ). Suspenzija RBiH u dejtonu i nastanak RS
su rezultat nelegitimne volje pojedinaca pa i krivicno djelo
pregovaraca ispred RBiH u odnosu na zabranu tada vazeceg Ustava
RBiH.
NRP priznaje dogovore predstavnika BiH u uslovima agresije
samo u okvirima mandata koji im je pripadao po tada vazecem
Ustavu Republike, odnosno da pregovaraju o prekidu vatre
ali ne i o Ustavu.
NRP ne priznaje re-definicije agresije i genocida nad
Republikom BiH i njenim gradanima i insistira na odgovornosti
onih koji su svoju privatnu volju od Lisabona do Dejtona
predstavili kao volju naroda.

NRP ne priznaje svodenje krivice za agresiju i genocid na
krivicno djelo, a na osnovu lazne dileme da nema losih naroda
nego postoje samo losi pojedinci. Postoje lose drzave!  Sud
za njih je Svetski sud pravde u Hagu ( a ne Tribunal u Hagu),
koji se bavi drzavama (a ne pojedincima ili narodima) i na
kojem je u toku optuznica Republike BiH protiv drzava agresora
na Republiku. Dok ova optuznica traje, a i poslije bilo kakve
presude, a povodom cinjenice da je Tuzba starija od Dejtona,
bh. politika treba smatrati nezakonitim sve postojece
teritorijalno ustavne aranzmane, kao i njihove protagoniste
predmetom istrage za krivicu za agresiju, genocid i aktuelnu
podjelu Republike. Ne priznajemo ni odluku tzv.
Predsjednistva iz 2000. god. kojom se "Dejton" kao eventualni
predmet sankcije suda , kao cilj rata i genocida, stavlja
iznad samog suda u Hagu.  To se desilo kada je ilegalnu
aktivnost clana predsjednistva Zivka Radisica oko ukidanja
tuzbe u Hagu, pretvorio u legalnu upravo Alija Izetbegovic
inicijativom i dogovorom da se procedura na tom sudu "do Dejtona smatra
vazecom, a od Dejtona, nevazecom".


 
O PRIJEDLOZIMA DA SE DEJTON MIJENJA KROZ DEJTONSKE INSTITUCIJE

Crveni kartoni koje od strane RS dobijaju "krovni zakoni" i
"zajednicke institucije" su u stvari prava poslanika RS
proizasla  iz dejtonskog ustava. Zbog toga, zahtjevi da se
Dejton mjenja kroz dejtonski ustav su osudeni na propast, jer
upravo po tom "ustavu" i svom Ustavu,  tzv. RS ima pravo veta
nad BiH, a BiH nema pravo veta nad RS. Po tom "ustavu" BiH
nema ni tijelo koje bi moglo proglasiti ratno stanje i
mobilizaciju, ako je napadnuta od bilo koga, pa i od same RS.
Po tom ustavu Visoki predstavnik ima i koristi pravo da zabrani
svaki medij koji bi mu postavio sasvim realno pitanje: "Kakva
je razlika izmedu dejtonskog plana i Karadicevog plana za BIH
iz februara 1992. godine" ?
Upravo, po tom ustavu je gospodin Klajn trazio da Parlament
federacije ukine TVBiH, koju  granate nisu mogle ukinuti i to
sa obrazlozenjem da je to jedini nacin "da se ukine ilegalno
prisustvo TV stanica Republike Hrvatske i Republike Srbije".
Kada je formalno ukinuta TV BiH kao drzavna institucija i
pretvorena u javni sevis za prenos "fudbalskih" utakmica, na
pitanje novinara " kako to da sada ima prisustva TV iz
susjednih drzava vise nego prije" gospodin odgovara da je
ukinuto ilegalno prisustvo, a sada nakon te odluke Bosanaca
to prisustvo je legalno.
Taj metod " dobrovoljnog pretvaranja" iz drzavnih institucija
u javne servise , agencije i sluzbe, dijele sve institucije
zrtve agresije i genocida koji traje - Republike Bosne i
Hercegovine.
Vezano za ideje promjene "Dejtona" kroz dejtonske institucije
predlagaci zaboravljaju da je proglasenje Dejtona nistavnim
jedini pravno gledano otvoreni put.

Republika BiH je jedini "stan"  koji istjerani gradani BiH
mogu traziti da im se vrati. Odustajanje od ovog principa i
trazenje "drugog stana" jednako je odustajanju  od prava  na
povratak i oduzetu imovinu.

Svoj mandat NRP nalazi iskljucivo u obavezi preuzetoj u
posljednjem legalnom ustvu Republike, odnosno pravu i obavezi
svakog gradanina Republike da brani i stiti njen suverenitet
i teritorijalni integritet. I samo diskutovanje tih svetinja
smatramo teskim krivicnim djelom i zlocinom koji je
rezultirao u smrti preko dvjesto hiljada grdana.

U uslovima kao sto su danasnji, NRP postuje principe borbe
pravnim i politickim sredstvima, upravo zato jer je i pravo
i pravda na strani Republike BiH i predstavlja najjace
oruzje u borbi za opstanak drzave, kao uslova za opstanak
svih naroda. Isto tako NRP je u politickoj borbi od koje ne
odustaje jer bi odustajanje od svojih prava na kontinuitet
Republike i pristajanje na rat i genocid kao metod, znacio
skoro ponavljanje kataklizme i nestanka bosnjackog naroda.
Bosnjacki narod je sudbinski vezan za Ustav Republike BiH i
zbog toga su svi naknadni ustavni aranzmani to pravo
relativizirali.

Bosna se iz drzave pretvara u geografski pojam. Cvrste
ustavne garancije opstanka drzave zamjenjene su tzv.
"politickom voljom"; - jedinstvene institucije zamjenjene
su "zajednickim"; - drzavljanstvo i suverenitet na svakoj
stopi zemlje zamjenjeni su sa "ljudskim pravom" da se
posjeti  vjekovno ognjiste tek kada se prizna ustav,
zastava i drzava Republika srpska.
To su cinjenice u kojima jos samo licemjeri i protagonisti
ubrzanog nestanka Bosnjaka sa evropskog tla, vide  - drzavu.

NRP ce siriti istinu - o nezakonitosti izdaje i zakonitosti
Republike BiH - i neophodnost istrajavanja na pravu gradana
BiH da ocuvaju kontinuitet drzavnosti kao jedino ljudsko
pravo koje ih interesuje. Bez istoga sva druga navodna
ljudska prava su obmana smrtnih neprijatelja gradjana BiH.


DEJTONSKI USTAV - PREKID KONTINUITETA JE NEZAKONIT
USTAVI SE MOGU MJENJATI SAMO PO PRINCIPIMA PREDHODNOG USTAVA

Suprotno ovom nacelu, dejtonski bh. pregovaraci su nezakonito
pristali da se nad RBiH primjeni princip krivca za rat i
nametanje ustava "porazenoj drzavi". RBiH niti je bila krivac
za rat, niti je porazena u ratu. "Dejton" nije zaustavio rat
nego je zaustavio Armiju Republike u trenutku kada je
oslobadan jedan grad dnevno. Upravo su dejtonski potpisnici
koji su tvrdili da bi "nastavak operacija izazvao humanitarnu
katastrofu u Srbiji zbog izbjeglica iz BiH" danas najveci
zagovaraci teze da je JNA bila nepobjediva, te da su oni
zasluzni sto " ubijanje (agresorskih vojnika) nije
nastavljeno.

Kontinuitet drzavnosti Bosne i Hercegovine prekinut je u
okviru Dejtonskog mirovnog sporazuma, pretvaranjem BiH u
uniju drzava. Pregovaraci u Dejtonu, prema tada vazecem
Ustavu mogli su razgovarati iskljucivo o prestanku ratnih
dejstava, o razmjeni zarobljenika, o humanitarnim akcijama,
o povratku naroda svojim kucama, ali ne i o Ustavu

NRP ne prihvata ustav koji je prekinuo kontinuitet
drzavnosti,  suspendirao Republiku BiH i na njenoj teritoriji
uspostavio Republiku Srpsku, suprotno mandatu pregovaraca,
suprotno tada vazecem Ustavu i suprotno Povelji UN.

NRP ne prihvata ni argumentaciju da se radi o validnom
medudrzavnom ugovoru jer, ako je u Dejtonu potpisan ugovor,
onda je isti nevazeci prema referentnoj konvenciji o
ugovorima - Beckoj konvenciji, kao sastavnom dijelu
Povelje UN.

Prihvatanje samog pregovaranja Ustava jedne clanice UN sa
predstavnicima susjednih drzava, pregovaranje van legalnih
institucija ustavnosti i suvereniteta, koristenje adhoc
instituta, konferencija, kontakt grupa pa i
pojedinaca-posrednika, umjesto sudenja agresiji i agresoru,
protivno je ovoj Konvenciji.  To je nemoguce i na osnovu,
u trenutku agresije, vazeceg Ustava Republike.

Sa aspekta medunarodnog prava Dejtonski ustav je nezakonit.
 
Republika BiH bila je medunarodno priznata drzava i 177.
po redu clanica UN.
Po Povelji UN, Ustav i institucije drzave clanice UN ni
pod kojim uslovima nisu mogli biti pregovarani, pogotovo
ako je u pitanju zemlja- zrtva agresije i ako je agresija
u toku.
- the Article 7 of the UN chapter:

U poglavlju 7 Povelje UN se kaze:
Nista sadrzano u ovoj Povelji ne moze dati za pravo
Ujedinjenim Nacijama da se mjesaju u pitanja koja su stvar
unutarnjeg pravnog poretka bilo koje zemlje.

Moguce je da se desi da  neka zemlja, kao nedavno SRJ,
bude cak i bombardirana zbog ugrozavanja regionalne
stabilnosti. Ali  za promjene Ustava, UN moze samo da
apeluje ili koristi posredne metode pritiska, ali samo na
zemlje koje su krivci, a ne zrtve krsenja razlicitih normi
internacionalnog prava.

U Dejtonskom ugovoru Bosna i Hercegovina se nasla pod
starateljstvom od strane SR Jugoslavije i R Hrvatske,
sto je zabranjeno clanom 78. Povelje UN.

Internacionalno pravo, zastita zemalja clanica i obaveza
UN da osigura tu zastitu, postoji osim, ako se zemlja
clanica UN, tog prava sama ne odrekne. Cak i to odricanje
ne smije biti rezultat nelegitimnog predstavljanja,
reinterpretacije predmeta pregovora, obmana drzavnika
prema vlastitom narodu. Svoju zavjeru ( pregovore o Ustavu
iza zatvorenih vrata i van institucija sistema ) bh.
pregovaraci krili su, a  i danas kriju, obmanom da ne
postoji Pravo, nego postoje zavjere. Svoj nemoral i cistu
izdaju vlastite drzave i naroda kriju filozofijom o politici
kao nemoralnom cinu. Politika  jeste nemoralan cin ali samo
onda kada je taj nemoral usmjeren prema tudoj , a ne
vlastitoj drzavi. Nemoral naravno postaje politika kada se
strana, koja to moze, ne pozove na Pravo i instrumente
Povelje UN.

U clanu 78 Povelje UN se kaze:

Medu clanicama UN odnosi se moraju zasnivati na postovanju
nacela suverene jednakosti.

Posto je Ustav jedne zemlje izraz suverene jednakosti zemalja
clanica UN, jasno je da je pregovaranje o Ustavu od strane
drugih zemalja direktno krsenje clana 2. Povelje UN, kao
imperativne norme medunarodnog prava.
Cinjenica da su SRJ i R Hrvatska postali sudionici pregovora
o Ustavu Bosne i Hercegovine, pri cemu su izmjenu Ustava
RBiH upravo pokusavale realizirati putem  rata i agresije,
je u suprotnosti sa clanom 1. Povelje UN.
Dokaz ovoj umjesanosti je u cinjenici da je Internacionalni
Sud pravde u Hagu  prihvatio tuzbu Republike BiH protiv SRJ
za genocid i agresiju, te donio dvije odluke koje istu tuzbu
potvrduju. Ove cinjenice bh. dejtonski pregovaraci nisu
iskoristili da odbiju diskusiju o Ustavu, nego su naprotiv,
skrivajuci se iza atributa navodnog mirovnog sporazuma,
diskutovali ustavni sporazum sa agresorom i bez ikakve
pravne osnove potpisali ustavnu kapitulaciju u trenutku
kada je agresija bila pred slomom. Ljudi, koji su jos od
Lisabona 92., preko Zeneve 93. do Dejtona 95. davali
agresoru viziju uspjeha, tako sto su pristajali da
diskutuju vlastiti Ustav, danas to brane navodnim
pritiskom svijeta, krijuci navedene cinjenice o neupitnosti,
nedjeljivosti i neprenosivosti suvereniteta i nistavnosti
ugovora pod pritiskom, obmanom ili nelegitimnom voljom.
 
Sa aspekta unutarnjeg prava, pegovaranjem Ustava Republike
BiH i prihvatanjem Dejtonskog ustava cinjena je izdaja
Republike sto se moze ponajbolje vidjeti iz clanova 154.
i 155. Ustava R BiH koji glase:

clan 154.
Neprikosnoveno je i neotudivo pravo i duznost gradana,
naroda Bosne i Hercegovine i pripadnika drugih naroda
koji u njoj zive da stite i brane slobodu, nezavisnost,
suverenitet, teritorijalni integritet i cjelokupnost i
Ustavom utvrdeno uredenje Republike.

clan 155.
Niko nema pravo da prizna ili potpise kapitulaciju, niti
da prihvati ili prizna okupaciju  Republike Bosne i
Hercegovine ili pojedinog njenog dijela. Niko nema pravo
da sprijeci gradane Republike Bosne i  Hercegovine da se
bore protiv neprijatelja koji je napao Republiku. Takvi
akti su protuustavni i kaznjavaju se kao izdaja Republike.
Izdaja Republike je najtezi zlocin prema narodu i kaznjava
se kao tesko krivicno djelo.

Sa aspekta konvencija o medudrzavnim ugovorima, Becka
konvencija iz 1969. godine, pridruzena Povelji UN, smatra
nistavnim ugovore suprotne medunarodnom pravu, dakle
suprotne Povelji UN.

Za BiH je bitno da clan 53. pomenute konvencije smatra
nistavnim cak i ugovore koji su dobrovoljno doneseni, ako
su suprotni medunarodnom pravu. Osim toga, kao ugovor,
Dejtonski ustav je suprotan referentnoj konvenciji za
medudrzavne ugovore, po kojoj se ugovorom smatraju
sporazumi izmedu drzava,  iskljucujuci mogucnost da ti
ugovori sadrze i ustav neke zemlje. Becka konvencija
onemogucava validnost ugovora koji su suprotni opstim
normama medunarodnog prava. Prema clanu 52. Becke konvencije,
nistavan je svaki ugovor cije je zakljucenje postignuto
prijetnjom ili upotrebom sile. Znamo da je cijeli proces
pregovaranja bio pod ratnim dejstvima agresora, genocidom
u Srebrenici i embarga na odbranu zrtvi agresije.

Da su zeljeli sacuvati BiH i njen Ustav, domaci pregovaraci
su, po osnovi odredbi medunarodnog prava, Povelji UN i
Beckoj konvenciji, mogli bez prepreke pregovarati o prekidu
vatre, zasto su samo i imali mandat, ne dovodeci u pitanje
opstanak Republike BiH i njen ustav.

Medutim, buduci da  su  na  celu  R BiH  stajali ljudi
koji su tijesno suradivali na podjeli zemlje, oni su krenuli
putem odricanja od medunarodnog prava, a putem dobrovoljnog
odricanja i pregovaranja, ciji je konacni rezultat ustavna
kapitulacija.

Prema tome Dejtonski ustav je akt ilegalne "ustavne
kapitulacije" koji su potpisale i garantirale dvije susjedne
zemlje, a koje su kao jedan od osnovnih ratnih ciljeva
imali upravo izmjenu Ustava RBiH. Ovim je RBiH uspjesno
odvedena od primjene Povelje UN, i medunarodnog prava protiv
drzava krivaca za rat i genocid, a dovedena do primjene
dogovora, odnosno do izjednacavanja zrtve sa krivcem. Takvo
redefiniranje agresije u gradanski rat utemeljeno je u
dejtonskom ustavu, a upravo na osnovu lazne dileme: "nema
losih naroda, imaju samo losi pojedinci".
Zaobidena je istina da postoje i lose drzave - agresori.
Apsolutno je jasno da genocid i agresija protiv RBiH nisu
krivica ni  losih naroda, ni pojedinaca, nego se radilo o
medudrzavnom sukobu - agresiji, ciji ciljevi i rezultati
moraju biti nistavni, da se ne bi ponovili.


IZBORNI ZAKON - PODJELA NA DVIJE "DRZAVE", KAO USLOV ULASKA
"JEDNE DRZAVE" U EVROPU
                                 
Suprotno neprekidnom zalaganju bloka stranki  SDA - SDP da
se OSCE-ov prijedlog izbornog zakona uskladi sa Dejtonskim
ustavom, problem ovog izbornog zakona je upravo u tome sto
je on uskladen sa Dejtonskim ustavom.

"Specificne ustavne odredbe Dejtonskog ustava (diskriminacija
i neravnopravnost ) su imune na konvencije o ljudskim pravima".
Ovo je citat obrazlozenja kojim je OSCE odbio zahtjeve bh.
stranaka da se u izbornom zakonu primjene Evropske konvencije
o aktivnom i pasivnom birackom pravu na cijeloj teritoriji
jedne drzave.  Naime, pokazalo se da su entitetski ustavi,
upravo kroz Dejtonski ustav imuni na konvencije o ljudskim
pravima, koje su domaci humanitarci "helsinskog tipa" prodavali
jadnim izbjeglicama kao pravu zamjenu za u Dejtonu prekrizena
drzavotvorna prava na cijeloj teritoriji BiH.

OSCE upravo insistira na ovoj imunosti entiteta , pa
insistiranje dijela tzv. opozicije na primjeni ljudskih prava,
bez priznanja da je dejtonski Ustav imun na ista, (prema
tvrdnji OSCE-a), pokazuje korumpiranu i podanicku svijest
ovih navodnih helsinskih komiteta za   kurdizaciju Bosanaca.

U izbornom zakonu kao najvaznijem ustavnom zakonu su
sustinska pitanja opstanka ili nestanka drzave i ogledaju
se u sljedecem:

Osnovno demokratsko pravo gradana je aktivno i pasivno
biracko pravo na cijeloj teritoriji drzave BiH.To je pravo
da se bira i da se bude biran na cijeloj teritoriji BiH.
Buduci da Dejtonski ustav ostvarenje ljudskih prava razdvaja
u dva entiteta, to potvrduje da Dejtonski ustav te entitete
priznaje kao drzave. Posebne dvije izborne jedinice u BiH
su posljedica, a ne uzrok, postojanja dvaju zakonodavnih,
sudskih i izvrsnih cjelina, odnosno drzava u samom dejtonskom
ustavu. Ovim ustavom predvidjene institucije za ljudska prava
u dva entiteta samo su dokaz vise da su ti entiteti zasebne
drzave, pogotovo nakon insistiranja OSCE-a na dvjema izbornim
jedinicama, kao ustavnim kategorijama imunim na ljudska prava.

Nase "DA" ovom izbornom zakonu kao najvaznijem ustavnom zakonu,
znacilo bi nas dobrovoljni pristanak na nestanak BiH.

Dejtonska izdaja nije bila sama sebi dovoljna u postupku
realizacije nestanka Republike BiH. Potrebno je nase "DA"
svakom zakonu, pa tako i izbornom  zakonu. Nasim "DA" (
prakticki dobrovoljnim odricanjem ) nestale su i nestaju
mnoge republicke institucije kao sto su Televizija, Zeljeznica,
Elektroprivreda, Privredna komora, Zavod za platni promet itd.
Ovo sasvim jasno govori koliko je nase "DA" vazno da bi
njihove prevare i obmane postale legalne a time i permanentne
kao dio internacionalnog prava. Naime, dok se dejtonski proces
ne "dovede do kraja", Republika BiH je pravno samo suspendovana,
a ne ukinuta. Zbog toga UN jos nisu ni parafirale Dejtonski
ugovor. To ce uciniti onog trenutka kada zamjena svih
institucija  jedne clanice UN bude dovrsena "dobrovoljno", a
ne ratom i kada se prljavi posao bude mogao proglasiti cistim
od ratnih zlocinaca Tek tada ce ga vratiti u institucije UN.

Dobrovoljno  pristajanje na izmjenu ustavnog sistema jedne
clanice UN od strane njenih lojalnih gradana jedini je legalan
nacin izmjene tog ustavnog sistema. Posto bi to bilo nase
legalno "da" na dejtonsku ilegalnu veleizdaju i posto bi to
definitivno legaliziralo podjelu BiH, NRP odbija suglasnost
bilo kojem prijedlogu koji jedan zakon, instituciju ili
nadleznost Republike BiH pretvara u dva zakona, institucije
i nadleznosti navodnih entiteta.


IZVORI LEGITIMITETA ZA VRACANJE POLITICKOG SISTEMA REPUBLIKE 

Dejtonski ustav i republika srpska su dokazani ciljevi rata
i genocida o kojima Sud, a ne dogovori politicara, treba da
ima zadnju rijec.

Izlaz i rjesenje za drzavu i gradane BiH !?  

Reuspostava Republike BiH  se moze legitimno  ostvariti
pozivanjem na Ustavne principe Ustava Republike BiH, jer se
nije ispunio uslov iz ustavnog zakona kojim je Parlament RBiH
(samo uslovno) prihvatio Dejtonski ugovor.   Dejtonski ugovor
se ne moze ostvariti u svome bitnom dijelu - povratku
izbjeglica, zbog same cinjenice postojanja Republike srpske.
Narod se nece vratiti pod simbole i vlast svojih zlocinaca,
pa se fakticki time  plebiscitarno izjasnio o nepriznavanju
RS, pa i dejtonskog ustava.  Stoga se ni bitna odredba (uslov)
Dejtonskog ugovora o povratku izbjeglica nece ispuniti.
Ova cinjenica je razlog za primjenu ugovornog prava "quo ante"
( vazenja prethodnog stanja) u slucaju nerealiziranih ugovora,
a to opet znaci legalni povratak Republike BiH.
 
Na osnovu recenog u ovom programu, NRP sadasnje neustavno stanje
vidi kao rezultat nezakonitog dejtonskog ustavnog ugovora iz 1996
koji omogucava reuspostavu Republike BiH na osnovu:

a) prava na kontinuitet ustavnosti kao najvaznijem ljudskom pravu
i sankcioniranju diskontinuiteta koji se desio agresijom ali i
prevarama i obmanama prije Dejtona i u Dejtonu.

b) da u Dejtonu nije bila legitimna volja gradana nego
nelegitimna volja pojedinaca. Ustav Republike je legalan jer je
volja pojedinaca u Dejtonu o suspenziji RBiH bila ilegalna.
Moze se dokazati obmana i prevara, bilo domacih bilo vanjskih
protagonista, jer se u mirovnim pregovorima koji su predhodili
(od 1992 do 1994), nezakonito i van mandata pregovaraca,
suprotno zabranama tada vazeceg ustava, pregovaralo o Ustavu.

c) Republika BiH u Dejtonu nije, niti je mogla biti ukinuta,
nego je R.BiH samo suspendovana da bi se Republici srpskoj dala
sansa. Zbog toga je potrebno zaustaviti Dejtonski proces da bi
se Republika BiH formalno pravno zadrzala, a RS "probudila
onakva kakva je pravno i bila prije Dejtona" - okupirana
teritorija.

d) Niko nema pravo gradanima BiH onemogucavati Republiku BiH,
jer je ona kao clanica UN bila zrtva agresije i genocida.
Navikavanje na prihvatanje rezultata genocida je i samo genocid.
Dejtonski plan, kao alternativno rjesenje jedinom legalnom
"planu" za BiH - zadnjem legalnom Ustavu RbiH, identican je
Karadicevom planu iz 1992. god., kada je zlocinima i genocidom
trazio Republiku srpsku. Jedina razlika je, sto zbog
nelegalnosti njegovih potpisa krvavih ruku, taj isti Plan
stvaranja RS, mora biti osloboden atributa genocida.


OSNOVE POLITICKOG SISTEMA REPUBLIKE BIH I OSTALI PRINCIPI IZ

LEGALNOG USTAVA REPUBLIKE
(iz ustava Republike BiH)

Republika Bosna i Hercegovina je suverena i nezavisna drzava
ravnopravnih gradana, naroda Bosne i Hercegovine - Bosnjaka,
Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj zive.

Gradani, narodi Bosne i Hercegovine - Srbi, Hrvati, Bosnjaci
i pripadnici drugih naroda koji u njoj zive ostvaruju svoja
suverena prava u Republici Bosni i Hercegovini.
 
Narodima Republike Bosne i Hercegovine - Hrvatima, Bosnjacima,
Srbima i pripadnicima drugih naroda koji u njoj zive obezbjeduju
se uslovi za afirmaciju nacionalnih prava,  kroz Republiku i
njene institucije zakonodavne, sudske i izvrsne vlasti,
ravnopravno i na svakoj stopi njene teritorije.

U parlamentu i organima koje on bira, Predsjednistvu Republike
Bosne i Hercegovine i drugim drzavnim organima, obezbjeduje se
srazmjerna zastupljenost naroda Bosne i Hercegovine i pripadnika
drugih naroda koji u njoj zive. Ovdje navedena nacela su osnov
za izgradnju ostalih instituta i institucija za zastitu svih
nacionalnih interesa, kao sto su zakoni i zakonska tijela za
reguliranje tih interesa u svim oblastima zivota.
 
Teritorija Republike Bosne i Hercegovine je jedinstvena i
nedjeljiva.

Za gradane Republike Bosne i Hercegovine postoji drzavljanstvo
Republike Bosne i Hercegovine.



OSTALE KARAKTERISTIKE POLITICKOG SISTEMA
( prema Usavu Republike BiH)

Sve ostale odredbe Ustava trebaju biti u skladu sa principima
Ustava Republike, uvazavajuci iskljucivo preambulu, proceduru
i principe Ustava Republike, kojima se garantira ustavni
suverenitet gradana i svih ustavnih naroda na cijeloj teritoriji
Republike. U Ustav se ustavnim zakonima mogu unositi izmjene
i usavrsavanja kao sto su decentralizacija, regionalizacija
(ekonomska, a ne teritorijalno etnicka), dostignuca u razvoju
politickih sistema i razvoja demokracije, ljudskih prava, kao
i integracija Republike u evropsku i svjetsku civilizaciju.
Diskusija o ustavu dozvoljena je samo u klupama i institucijama
Parlamenta i svaka diskusija van tog sistema je nezakonita.
Svaka takva aktivnost ce se i ubuduce smatrati teskim krivicnim
djelom veleizdaje i svaki gradanin, na osnovu prava i obaveze
iz Ustava RBiH ima pravo da zaustavi takve protuustavne aktivnosti
kao aktivnosti veleizdaje. Svaka vlast koja pokrene aktivnosti
diskusije o ustavnom i teritorijalnom integritetu, automatski
gubi legitimitet  zbog kojeg je izabrana i sama sebe stavlja van zakona.


EKONOMSKA PODJELA U SVRHU PODJELE BiH. 

Prvi put BiH ima komunisticki oblik vlasnistva - drzavno
vlasnistvo. Koja je stvarna svrha podrzavljenja imovine preduzeca
na nivou dva entiteta? Zasto su imovina pravnih lica, njihova
imovina i potrazivanja u drugom entitetu proglaseni
protivrjecnom kategorijom "drustvena svojina"? Zasto se zahtjevi
za primjenu neprikosnovenosti svojine pravnih lica iz Evropske
konvencije iz 52 godine, naziva " vracanje fabrika radnicima"
a ne dionicarima?

Tvrdnje da su sadasnje ekonomske poteskoce rezultat normalnih
poteskoca tranzicije iz socijalisticke centralno planske
privrede i drustvenog vlasnistva u privatno vlasnistvo,
predstavljaju bestidnu laz aktera podjele drzave i veleizdaje.

Jos od pedesetih godina i zakona o preduzecima, Republika BiH
nije bila komunisticka drzava po  oblika vlasnistva. Umjesto
centralno - planske privrede i drzavnog vlasnistva, Republika
je imala svojinsku samostalnost preduzeca ciji su vlasnici
bili dionicari  zaposleni, po principu korporativnog vlasniistva
 kao najrasirenijeg oblika vlasnistva u modernom zapadnom
 drustvu. Oblik vlasti jeste bio jednopartijski, ali kriterij,
 da li je neka drzava komunisticka ili kapitalisticka ne
 definiraju samo politicki nego i vlasnicki odnosi.   Republika
 je  tri godine prije medunarodnog priznanja uvela dionicku
 dimenziju u korporativno valsnistvo , a godinu dana prije
 uvela visepartijski sistem kao oblik vlasti. Time je i priznata
 od evropskih zemalja kao demokratska drzava.
                                                                   
Jednostavnim knjigovodstvenim postupkom obracuna minulog rada,
rezultata rada i tadasnje vrijednosti preduzeca, 44% imovine
preduzeca ( korporacije ) bilo je obracunato u dionice.
Cinjenica da je agresija prekinula uplate upisanih dionica ne
moze negirati cinjenicu o dominantnom dionickom, privatnom
vlasnistvu , u odnosu  na drzavno komunisticko.
Mali broj uplacenih dionica u odnosu na upisane, u ovom
kontekstu definicije novog titulara imovine nije bitan.
Bitan je samo kao ratna odsteta, jer je ratom onemoguceno
da novi titular, dionicar i preduzece kao dominantan pravni
subjekt modernog kapitalizma realiziraju svoja prava zbog
agresije.

Prethodno receno potvrduje i cinjenica da je Republika u
aprilu 1992. godine bila priznata od EU i od SAD, a u maju
1992. od oraganizacije UN, jer je zadovoljavala  osnovne
preduslove :

1. Zahtjev Republika da izadu iz Jugoslavije bio je legalna
disolucija, a ne ilegalna separacija, upravo zato sto je
Jugoslavija po teoriji drzave i prava, od strane
internacionalnih komisija, ocjenjena kao slozena drzava
( sastavljena od entiteta )

2. Republika BiH je imala vlastiti Ustav i teritorijalno
zaokruzenu zakonodavnu, sudsku i izvrsnu vlast.

3. RBiH je bila zemlja sa visestranacjem u politickom zivotu,
umjesto jednopartijskog sistema.

4. R BiH je bila drzava sa privatnim vlasnistvom ravnopravnim
sa drugim oblicima vlasnistva. (clan 10.      Ustava  RBiH ).

Za razliku od drzavne svojine u socijalizmu ili privatne
svojine sa jasno razdvojenim kapitalistom i radnicima u ranom
kaptalizmu, u RBiH je na vrijeme ozakonjen i primjenjen
svojinski  oblik suvremenog kapitalizma - korporativno vlasnistvo,
odnosno kod nas poznatije kao vlasnistvo preduzeca, koje se
danas pogresno  naziva "drustveno vlasnistvo" ( pojam sam sadrzi
unutarnju proturjecnost )

Upravo suprotno  retorici navodnih antikomunista,  da bi
otklonili jednu od najvecih prepreka podjeli BiH -
neprikosnovenost
privatnog ( dionicarskog-korporativnog) vlasnistva,
vladajuca oligarhija je u godinama rata izvrsila
podrzavljenje preduzeca (korporacija).

Ovo podrzavljenje imalo je karakter klasicne komunisticke
nacionalizacije. Posljedica je da danas BiH prvi put ima
drzavnu svojinu, kao nekad SSSR. Time je svojina gradana
( zaposleni i njihov minuli rad) i pravnih lica (preduzeca )
kroz otpis i vanbilansnu evidenciju presla u odvojeno
vlasnistvo dviju dejtonskih drzava - tzv. Republike srpske
i Federacije. Dijelovi preduzeca ( Energoinvest,
Energopetrol, UNIS, SIPAD, FAMOS, FEROELEKTRO,...)ili pak
kompletna preduzeca koja su se nasla na teritoriji tzv.
Republike srpske pripala su ovom entitetu. Posljedica, ali
i cilj ovog ustavnog stanja ( a ne necije politicke volje ),
je da su poslovne banke sa garancijama Republike BiH
proglasene nesolventnim "zbog nemogucnosti naplate predratnih
potrazivanja u Republici srpskoj". Ovo je samo jedan od
primjera kako na makroekonomskom nivou, slijedeci dejtonsku
ustavnu preambulu, BiH mora sama sebe da ukida da bi nastala
Republika srpska.

Stoga sadasnja privatizacija certifikatima u Federaciji i
vaucerima u RS ( umjesto dionicom na cijeloj teritoriji BiH)
otpisuje vlasnicku osnovu zadrzanu u jednom entitetu. Tako
je izgubljena vrijednost u certifikatu mjera izgubljene
vrijednosti u drugom entitetu, odnosno mjera izgubljenih prava
pravnih lica na cijeloj teritoriji BiH.. Osim toga vaucerom u
RS je destimuliran povratak velikog broja gradskog stanovnistva
na podrucju tzv RS, jer isti nema funkciju otkupa drustvenog
stana. Certifikat sa svoje strane ima nominalnu vrijednost i
funkciju otkupa stana, ali kao namjenski vrijednosni papir,
odnosno kvazi vrijednosni papir, njegova osnovna funkcija bila
je da iskljuci i zamjeni dionice koje predstavljaju neotudivo
pravo vlasnistva na prostoru cijele RBiH, a po osnovu
potrazivanja i obaveza u bilansima preduzeca na cijelom
teritoriju BiH.

Prema tome postojeci zakon o privatizaciji predstavlja jedan
od najvaznijih zakona, koji uklanja pravne prepreke u svrhu
legalizacije podjele BiH na dvije drzave.
Na osnovu ustavne uloge i ovlastenja "sila pobjednica", u
dejtonskoj BiH ponekad je dovoljan novinski clanak nekog
inostranog ambasadora da se i preostale vizije moguceg opstanka
ovih 22% teritorije pretvore u prah i pepeo. Tako je jednim
novinskim clankom ova dejtonska privatizacija pretvorena u
tendersku prodaju svih preduzeca koja su "prijetila" da i tu
privatizaciju prezive kao preduzeca sa bh. titularom vlasnistva.
Najjacih 86 preduzeca koja su prijetila da prezive  agresiju i
"Dejton" izdvojena su za prodaju umjesto za privatizaciju.

Argumentacija je bila vise nego drska i glasi: "Privredi BiH
potreban je svjez-gotov novac" i "bolje bilo kakava privatizacija,
nego nikakva". Prva teza je teska i fatalna prevara, jer se radi
o preduzecima kojima relativno nije potreban svjez novac, bar ne
onoliko koliko je potreban onim koja su ostala za certifikatsku
prodaju. Postavlja se pitanje, zasto prodaja nije ponudena kao
zadnji lijek za slaba, a ne jaka preduzeca.

Osim toga, pretvaranjem privatizacije u prodaju, ne dolazi
kapital, znanje itd, nego dolazi vlasnik. Takoder novac koji
dode ne dolazi preduzecu, nego Kantonu, dakle ponovno drzavi
koja je sadasnji nezakoniti vlasnik i koja se preko upravnih
odbora brine o interesima ostanka na vlasti, a ne o
interesima preduzeca. Kanton ima obavezu da samo nekih 15%
tako dobivenog novca ulozi u razvoj privrede. Medutim pravu
istinu o ovom poduhvatu prodaje ( a ne privatizacije 86
boljih preduzeca) objasnjava nova inicijativa Agencije za
privatizaciju, po kojoj je BiH sada odjednom jedinstvena i
novac od prodaje u Federaciji treba da se investira i u
Republici srpskoj.

Da bi neprikosnovenost privatne svojine, kao prepreka podjeli
RBiH bila moguca, uvodene su cak i nove knjigovodstvene
kategorije kojim je imovina pravnih subjekata - preduzeca
prebacena u vanbilansne evidencije.

Neprikosnovenost vlasnistva negirana je i prihvatanjem samo
uplacenog  kapitala dionicara prije agresije, a ne i
cjelokupnog upisanog kapitala kao mjere vrijednosti dionica.
Iako su obadvije stavke bile kategorije imovine preduzeca,
time je 44% neprikosnovene privatne svojine (po titularu)
svedeno na nekoliko procenata samo uplacene svojine. Time
je posredno priznata agresija i kao metod "trzisnog"
vrednovanja imovine gradana, umjesto insistiranja na
potrazivanjima prema agresoru. Upravo da bi bila moguca
dejtonska podjela vlasnistva na dva entiteta. Ova nezakonitost
je "ozakonjena" izmisljanjem tzv nulte kategorije u kontnom
planu preduzeca ( 00- upisani, a neuplaceni kapital), koja
je, suprotno internacionalnim racunovodstvenim kodeksima i
standardima, izbacena iz kategorije imovine preduzeca.

Najveci udarac imovini (portfoliju) drzave, Republike BiH,
bio je ucinjen upravo od strane domacih bosnjackih
protagonista podjele BiH. Ratno stanje iskoristeno je da se
od strane "mrzitelja komunista" , za potrebe dogovorene
podjele Bosne, proglasi cista komunisticka nacionalizacija
preduzeca, da bi se nakon Dejtona , umjesto vracanja prava
titularu - preduzecu, izvrsila privatizacija imovine, ali
na dva entiteta.  U javnosti je malo poznato da su preduzeca
kao titulari vlasnistva uobicajen i najsavremeniji oblik
vlasnistva u modernom zapadnom svijetu, odnosno kapitalizmu.

U RBiH nije bila nikakva drzavna svojina, kao sinonim za
komunizam. R.BiH je i bila priznata od strane EU upravo na
osnovu cinjenice da, u trenutku osamostaljenja od SFRJ, ni
u praksi ni u svom Ustavu nema komunisticki oblik ni vlasti
ni vlasnistva.  Oblik vlasti je izmjenjen od jednopartijskog
ka visepartijskom neposredno prije priznanja. Medjutim ni
to nije razlog da danasnji djelitelji imovine preduzeca tvrde
da su ta preduzeca bila komunisticka. Oni nisu razlikovali
oblik vlasti od oblika vlasnistva, iako su to  razlikovali
zapadni eksperti u vrijeme apliciranja Ustava RBiH za
medunarodno priznanje 1992god.

Upravo su navodni zakleti neprijatelji komunizma u vrhu SDA,
1994 godine izvrsili nacionalizaciju ekonomije i pola iste
poklonili RS u Dejtonu. Da je to i bio cilj te nacionalizacije
dokazuje i otpis na dejtonsku definiciju entiteta, kao nosioca
poreske i budetske funkcije i konsekventno cjelokupne ekonomske
funkcije. Oni nisu trazili da mirovni sporazum ima za logicnu
posledicu povrat vlasnistva pravnim subjektima - preduzecima,
sto je bila obaveza drzave po Konvenciji o zastiti privatne
svojine i svojine pravnih lica, protokol I iz 1952.  Nisu se
pozvali ni na pravne osnove koje im stoje na raspolaganju iz
ove Konvencije, koja nacionalizacije smatra nelegitimnim, osim
kratkotrajno i izuzetno radi opsteg interesa i podrazumjeva
vracanje imovine vlasniku, cim prestanu razlozi nacionalizacije
( nastupi mir i sl.).  Ova nacionalizacija, pa podjela na dvije
drzavne (entitetske ) imovine,te konacno privatizacija neceg
sto je kao korporativna svojina i svojina dionicara vec bilo
privatiziranao prije agresije, je obmana koja i danas uspjeva,
na osnovu zaglusujuce retorike
novih komunista, odnosno "vjerskih" stranaka na vlasti,  da
je  svojina preduzeca u stvari drzavna svojina, dakle njihova.
Zarad ove pljacke, i zarad dejtonske podjele  Bosne i imovine
njenih gradana, ovi novi komunisti instalirani u izvrsne
odbore preduzeca danas odlucuju da se ista prodaju njima samima
ili strancima za desetinu svoje knjigovodstvene vrijednosti
( umanjeno za vrijednost koja bi se inace sudski kroz
reparacije potrazivala od agresora ).

Za potrebe navodne privatizacije iskoristen je: i rat, i
rezultati rata, i legalizacija rezultata rata u Dejtonu.
Posebno je iskoristeno neiskustvo o vlasnistvu i neupucenost
samih gradana da se kao privatizacija predstavi defacto
prodaja preduzeca i odlazak novca od prodaje u Kantone -
dakle opet u drzavu a ne preduzece. Preduzeca koja nemaju
snage za opstanak ostaju u tzv certifikatskoj privatizaciji,
dok je 86 najboljih bh. firmi u privatizaciji ( koje nisu
mogle biti unistene ni ratom) odlaze na tzv tendersku
privatizaciju. Dakle, radi se u stvari o prodaji, jer je u
pitanju mogucnost dvotrecinskog otkupa gotovim novcem ( koji
imaju samo stranci) i konsekventno dvotrecinskim vlasnistvom
u rukama stranaca. Posto dvotrecinsko vlasnistvo posrazumjeva
pravo  smanjenja kapitala, tj dalje prodaje kao i odlazak
titulara iz zemlje, za ovih 86 najboljih bh. firmi smisljena
je varijanta prodaje pod firmom "tenderske privatizacije".
Postavlja se pitanje -  zasto ove "injekcije u gotovom novcu"
tj tenderske prodaje nisu primjenjene na "bolesna", umjesto na zdrava preduzeca?
Postavlja se pitanje zasto se veliki sistemi, koje ni rat nije
unistio, sada dekretom komadaju u dijelove radi "tenderske
privatizacije" ? Postavlja se pitanje zasto se od crnog trzista
nije zastitio nominalni iznos i titular certifikata, kada se
zna da dok nema trzista vrijednosnih papira, svako drugo trziste
je crno trziste? Zasto je certifikat prezentiran kao pravo, a
onda izlozen kao roba?.  Zasto su dionice zamjenjene
certifikatom i vaucerom?

I glavno pitanje je, zasto se preduzeca nisu nakon potpisivanja
mira vratila vlasnicima - skupstinama dionicara i zaposlenih -,
nego su poklonjena tzv entitetima ?  Zasto se bh. dejtonski
potpisivac nije pozvao na konvencije za zastitu imovine, drzave
zrtve agresije, nego je svojim potpisom legalizirao, i ovaj i
buduce, navodne "pritiske "  i genocide?.
Odgovor je jedan jedini - da bi se uklonila  privatna svojina
( koja ukljucuje i korporativnu, tj svojinu preduzeca)   kao
prepreka podjeli RBiH.

Ova situacija podjele BiH otudenjem imovine u dva entiteta moze
se  prevazici.
U slucaju situacije sa konvencijama o ljudskim pravima gdje su,
prema navodima OSCE-a (u slucaju odbijanja zahtjeva za aktivno
i pasivno biracko pravo na cjelo teritoriji BiH) "specificne"
ustavne norme ( dakle Repblika srpska)  imune na konvencije o
ljudskim pravima.
Specificne ustavne norme ( dakle Dejtonski ustav) medutim nisu
imune na konvencije o imovini.
Drzavne odnosno entitetske granice i suvereniteti ne znace isto
sto i u konvencijama o ljudskim pravima. Zapadne korporacije,
vlasnici proizvodnih kapaciteta sirom svijeta  davno su se
pobrinuli da konvencije o neprikosnovenosti imovine pravnih lica
budu siguran garant protiv raznih nacionalizacija. Iz ovog
proizilazi potreba i mogucnost da se preko preostalih institucija
kontinuiteta Republike BiH, pa cak i sa nivoa bilo kojeg
"neprivatiziranog " odnosno jos neprodatog preduzeca ( korporacije)
pokrene tuzba pred evropskim i UN komisijama za vracanje imovine
nacionalizirane 1994. godine.
Ta imovina je trebala biti vracena pravnim licima, a upravni
odbori razduzeni onog trenutka  kada je prestala agresija na
RBiH, tj. kada su prestali postojati razlozi za nacionalizaciju
po osnovu "zastite opceg interesa". Razlog vise za proglasenje
ove nacionalizacije nezakonitom je  evidentna istina da je sam
razlog nacionalizacije kompromitiran, odnosno da je umjesto
zastite preduzeca, ova nacionalizacija imala za stvarni cilj
podjelu imovine preduzeca na dva entiteta.

Interesantno je da se kritika ove nacionalizacije od strane
stranih ambasadora i domacih pristalica Dejtona svodi na
kritiku kriminala i korupcije, umjesto kritike sistema koji
nuzno vodi Bosnu u kriminal i to ruskog tipa - a to je podjela
i nezakonito podrzavljenje ove imovine od strane dvaju entiteta.

Ovo je najbolji dokaz da i domacim i ino spasiteljima sadasnje
ustavnosti daleko veci prioritet je podjela BiH, nego razvikana
borba protiv kriminala i korupcije. Pravo pitanje za njih je -
koliko kostaju zeljeznice, mostovi, Trebevic, Jahorina, Drina,
Sava ili hidrocentrale na Drini, koje su sada preko RS u
energetskom sistemu Srbije, a ne BiH?  Upravo je u toku "pritisak"
ovih diplomata, graditelja "demokratske i snazne" republike srpske,
na upisivanje "Srpskih suma" u grunt RS-e.
Tragikomican  primjer  je privatizacija hotela Holiday-In. Objekat
koji je svjetski ( ne samo bosanski) znacajan komad kapitala prve
klase, je u  post-dejtonskom pravnom sistemu  potpuno legalno
obezvrijeden bacanjem certifikata na crno trziste (bez uredenog
trzista svako trziste je crno trziste, pogotovo ako ni titular ni
nominalna vrijednost certifikata nije zasticna), da bi mogao biti
otkupljen od ljudi bliskih vlasti. Vlasti, koja je za  projekat
zamjene bosanskih dionica za entitetske "namjenske vrijednosne
papire"- cerifikate i vaucere) dobila punu podrsku ino diplomata.
Ove pro-dejtonske diplomate su "korumpiranoj" vlasti dali, a sebi
platili,  projekte vrijedne stotine miliona dolara, kojima se
ekonomski i pravni sistem jedne clanice UN  bezbolno entitizira.
To je novac za koji poreski obveznici u SAD i Evropi misle da ide
na "spasavanje Bosne".
 Medutim kada tako obezvrijeden komad svjetski znacajnog kapitala,
 u takvom okruzenju potpuno zakonito, prelazi u ruke domaceg tajkuna,
 to izaziva poviku na "kriminal i korupciju", od strane tih istih
 ino-diplomata, premda je, osim samog Ustava, sve uradeno po zakonu.

Uzrok povike, medutim nije  rjesavanje korupcije, ustavnih uzroka
korupcije, niti rjesavanje problema certifikatske ( domace)
privatizacije, nego zapravo zahtjev za tenderskom prodajom tog
hotela strancima. Zahtjev za famoznih dvije trecine ucesca u
gotovini je potpuno iskljucilo domaci faktor iz kupovine. U tome
je zapravo pravi smisao povike na domaci "kriminal i korupciju".
Paralelno sa slucajem Holiday-In, sirom Federacije je poceo
obracun sa nosiocima krupnog kapitala sa bh. titularom. U agenciji
za privatizaciju smjenjeni su eksperti certifikatske privatizacije
i dovedeni poslusnici za - ne privatizaciju nego prodaju svega
sto valja u Federaciji. Od para namjenjenih "pomoci Bosni"
finansira se ova kampanja rasprodaje, pod firmom ulaska svjezeg
novca. Malo ko je u bh. javnosti pruzio otpor ovim projektima
ino-ambasadora. Konacno je slomljen i Energoinvest, konacno
razbijen na komade, da bi se mogao prodati.

Predhodno su izgladnili zaposlene, nezaposlene i one na cekanju,
te ih pretvorili u udarnu pesnicu koja trazi "hitnu prodaju
strateskom strancu", koji ce im bar platu dati. Strani ambasadori
sada mogu biti zadovoljni.! Cijelo bh. drustvo je za prodaju
Bosne za bilo kakve pare. Istovremeno, niko ne smije da spomene
glavni uzrok ove tragedije - dejtonski ustav, jer su upravo
strani ambasadori  donijeli zakon o kleveti po kojem se sve i
svako moze kritikovati, osim njih i Dejtonskog ugovora.



PERSPEKTIVE EKONOMSKOG RAZVOJA

Program ekonomskog razvoja BiH nerazdvojan je od politickog
okruzenja i rjesenja u pravcu reuspostave Republike BiH.
Svi faktori razvoja iz ekonomske teorije i prakse, kao sto su
broj stanovnika, unutarnje i vanjsko trziste, razvoj i stanje
sredstava za proizvodnju, obrazovna struktura zaposlenih, itd.
direktno su uslovljeni najvaznijim faktorom razvoja, a to je
postojanje okruzenja efikasne drzave sa granicama, saobracajnom,
pravnom i politickom infrastrukturom.
Svi procesi u BiH danas su suprotni ovim zahtjevima sa naglasenim
politickim ciljem - administrativno - ekonomske podjele drzave
na dvije drzavne jedinice.  Granicna sluzba nije granicna
policija, centralna banka nije nacionalna banka, agencije nisu
isto sto drzavni zavodi i privredne komore, niti je konacno
Vijece ministara isto sto i vlada. Institucije dejtonskog ustava
ili njegovih principa su institucije unije drzava,a ne
institucije drzave. Za stvaranje i reklamiranje ovih dejtonskih
institucija je utroseno gotovo 5 milijardi dolara pomoci koja
je bila namjenjena za obnovu BiH. Pri tome nijedna fabrika
nije napravljena. Cinjenica da je stvaranje ovih institucija
bilo onaj dio posla na destrukciji BiH, koji  domaci djelitelji
BiH nisu mogli sami napraviti, govori o stvarnoj ulozi
medunarodne zajednice u BiH . Povremeno etiketiranje nosilaca
korupcije izraslih na dejtonskim principima drzave bez granica
i carina, kao navodne antidejtonske snage samo je zamagljivanje
istine da su to upravo dejtonske snage.
  
Stoga, NRP insistira na prioritetu makroekonomske u odnosu na
mikroekonomsku ekonomiku razvoja. To podrazumjeva da pitanja
drzave i drzavnih institucija moraju prvo biti definirana i
rjesena kao jedinstven privredno-politicki prostor i uslov bilo
kakve ekonomske i razvojne strategije. Sadasnja politika
mikroekonomske i mikropoliticke logike u fukciji je skretanja
paznje stanovnistvu sa stvarnih problema, u korist bavljenja
samim sobom, pod floskulom bavljenja "onim od cega se zivi".
Rezultat takvih obmana je, da na primjer jedan entitet - RS,
moze blokadom  dejtonskih institucija da zaustavi kredite i
pomoc cijeloj BiH, pod izgovorom donatora da u BiH ne
funkcioniraju institucije. Upravo dejtonske institucije su
dale pravo veta RS nad BiH i oduzele pravo BiH da funkcionira.
Upravo to RS moze sada da koristi kao sredstvo dokidanja bilo
kakve, pa i dejtonske BiH.

Zbog svega nevedenog, a posebno zbog buducnosti i prava na
opstanak, ne samo u drzavi nego i u najmanjem selu, gradani
RBiH, a prije svega Bosnjaci, ako misle u buducnosti biti
neubijani, moraju reci NE svakom pravljenju Ustava nozem,
kako se to "Dejtonom" pokusava legalizirati.


INICIJATIVNI ODBOR NRP

E-MAIL KONTAKT