Ne nositi ovu zastavu znacilo bi izdaju pod njom poginulih i ranjenih heroja. Ne nositi je znacilo bi izdaju naseg najsigurnijeg branitelja u buducnosti - nase drzave i nase drzavotvornosti. Ne nositi je znacilo bi da umjesto prava na drzavu prihvatamo "ljudska prava" u drzavama nasih smrtnih neprijatelja -- izgradjenih na masovnim grobnicama nasih najmilijih. Ne nositi je znacilo bi da je ubijanje nase nejaci nasa "sudbina" -- ne samo u proslosti, nego i u buducnosti. Ne nositi ovu zastavu znacilo bi da sami prihvatamo da ubijanje bude nacin razgovora sa nama. Ne nositi ovu zastavu, znacilo bi da pristajemo da se nad nama nastavi genocid, navikavanjem na genocid.

Postivanjem ove zastave mi cemo biti postovani i dalje. Tu zastavu je cijeli svijet i Organizacija UN priznala 22. maja 1992. godine. Ne nosenjem ove zastave mi se tog priznanja odricemo i prihvatamo nestanak svoje drzave na jedini moguc nacin - dobrovoljno. Nakon toga, niko i nigdje u svijetu nece nas postovati jer cemo tako mi sami priznati ono sto su tvrdile nase ubice i nasi izdajnici: da nismo nacija i drzava nego da smo samo narod, da nam ne treba drzava nego samo vjerska autonomija, da nam ne treba pravo na odbranu nego samo humanitarna prava. I konacno, da nam ne treba zastita Povelje UN nego samo "ljudska prava" -- izmisljena za zastitu vjerskih i etnickih neformalnih grupa i nedrzavotvornih naroda.